Sve je nekako počelo u Engleskoj sedamdesetih godina i širilo se na cijeli svjet «okupiran» fudbalom. Huliganizam kao sastavni dio omiljene igre na zelenoj livadi između dvadeset i dva igrača podijeljena u dva tima. Smatra se da je naziv «huligan» došao od bande koja je ordinirala po južnom Londonu potkraj 19. vijeka. Charles Clarke je imao devetnaest godina kada je uhapšen od Soutwark plicije u južnom Londonu zbog napada na policijskog službenika. U policijskom izvještaju je stajalo «Uhapšen kralj ulične bande mladića koji se nazivaju «Young Hooligans». Da li je ovdje rođena definicija svih mladih koji se ne slažu sa zakonom i to pokazuju na malo agresivniji način nego što je to vlast naučila od njih? Iako je Charls bio mlad i agresivan, sigurno to nije bio jedini razlog napada na policajca. Južni London 1899. nije bio pretjerano prijatno mjesto za život, kao u ostalom ni cijela viktorijanska Engleska koja je bila pri kraju svoje slavne ere. Dvije godine nakon Charlsovog napada na policajca, završila je vladavina kraljice Viktorije, koja je umrla 1901. (Njena smrt nema nikakve veze sa Charlsovim napadom na policajca.)
Huligani su često mladi, agresivni i u sukobu sa zakonom. Huligani se ne boje vlasti i agresivno to pokazuju. Kada se koristi termin «huligan», direktno asocira na nerede, paljenje, fudbal, navijače, haos. Huligani unutar fudbalskog svijeta funkcionišu po sistemu: jedna skupina navijača ne podnosi onu protivničku. Prije utakmice i nakon utakmice se dešavaju sukobi, napetost, razbijanje auta, izloga, a ponekad samo verbalno vrijeđanje sa određene distance. Ponekad zaista dođe do ozbiljnih problema i posljedice njihovog ponašanja u takvim slučajevima se često sagledavaju u policijskim stanicama ili bolnicama. Huliganizam je poguban po njih, ali i po one koji se nađu u njihovoj blizini. Oni se tako ponašaju za vrijeme utakmice i nekoliko sati prije i poslije utakmice. Nije nužno da su uvijek ekstremno agresivni i da će razbiti sve što im dođe pod ruku, ali može se desiti. Potrebna je bilo kakva provokacija sa neke od suprostavljenih strana i već nastaje tuča, razbijanje, paljenje i opšti haos. Ako ćemo pošteno, jako rijetko dođe do eskalacije i nekih večih problema. Policija u večini slučajeva spriječi problem širih razmjera. Da, to su momci koji svoju potrebu za agresivnim ponašanjem ispoljavaju uz fudbalske utakmice. U večini slučajeva huligani jesu fudbalski navijači, međutim huliganima postaju i oni koji malo agresivnije izražavaju svoje neslaganje za trenutnim establišmentom.
Sve ovo ne bi bilo bitno da nismo vidjeli ili prisustvovali događanjima na tuzlanskim, zeničkim, mostarskim i sarajevskim ulicama u februaru/veljači 2014. Mladi huligani su se sukobili sa policijom i zapalili zgradu predsjedništva, nekoliko zgrada vlada kantona. Izgorjelo je desetak prozora i dosta kancelarijske opreme. Nekoliko službenih auta i nekoliko trafika. Izgorjelo je i nekoliko stranica državnog arhiva. Da, i to je izgorjelo. Sve zajedno je bilo dovoljno da ovo ponašanje «huligana» (ne protestanata) bude okarakterisano kao teroristički čin, pa čak i kao državni udar. Za sve su krivi huligani koji su «prevarili, omalovažili i obezvrijedili» poštene protestante.
Da li je razlog paljenja predsjedništva bio taj što je trenutno zimska pauza u premijer ligi, ili je to bio neki «huliganski» trenig za predstojeću proljetnu sezonu? Zašto su baš sada, nakon skoro dvadeset godina «mirnih» sukoba sa gostujućim ili jednostavno protivničkim navijačima, huligani odlučili zapaliti predsjedništvo. Nije valjda da su političari osnovali fudbalski klub koji igra u preimer ligi? Ne, nije stvar u fudbalu. Ovdje mržnja nije fudbalske prirode, nego socijalne. Vrlo jasnim fudbalskim riječnikom možemo posložiti stvari. Jedna ekipa navijača su stanovnici Bosne i Hercegovine (pardon, kantona Federacije sa večinskim Bošnjačkim stanovništvom), a druga ekipa su političari te iste političke cjeline. Jedni navijaju za ekipu «Život, rad, moral, jednakost, zakon», a druga navjačka skupina podržava ekipu «Ukradi, otmi, prevari, koimjebematerkadsuglupi, vitalni nacionalni interes». Nakon dvadeset godina susretanja i igranja u istoj ligi u kojoj je ekipa «ukradi, otmi, prevari, koimjebematerkadsuglupi, vitalni nacionalni interes» svaki puta slavila i koja je u posljednjih 20 godina uvijek bila ubjedljivo prva u toj ligi, došlo do podizanja glasa navijača ekipe «Život, rad, moral, jednakost, zakon». U proteklih nekoliko sezona su navijači ekipe «Život, rad, moral, jednakost, zakon» pokušavali ukazati na ogromne neregularnosti prilikom odigravanja skoro svih utakmica, ali niko nije uzimao za shodno da nešto promjeni. Tu se stvorila određena mržnja koja je kulminirala u proteklih dvadeset godina. Zaboravimo fudbal i vratimo se u stvarni život.
Jezik huligana je čist i jasan. Grub, konkretan i ni blizu destruktvan kao jezik onih koje su ovaj put napali. Zapaljeni dijelovi zgrada državnih institucija se ne mogu mjeriti sa dvadeset godina planskog uništavanja čitave države Bosne i Hercegovine. Od privrede preko zdravstva i obrazovanja. Sve segmente zajednice koji su vitalni za funkcionisanje i razvoj te iste.
Interesantni su «razlozi paljenja i uništavanja» odnosno, lakoća postojanja i laganja vladajuće kaste. Njivovi spin početnici su razlog pronašli u prekomjernom korištenju narkotika (tačnije spida) usljed čega je «rulja» osjetila da bi bilo lijepo zapaliti predsjedništvo s obzirom da je bio divan i sunčan dan, kao stvoren za paljenje predsjedništva. Istina je naravno obrnuto proporcionalna njihovim izvještajima. Predsjedništvo je zapaljeno baš zbog trenutka čistog razuma i epifanije koja je potaknuta protestima građana Tuzle, ali i dolaskom cjelokupne situacije iz guzice u glavu. Pretpostavit ćemo da su nezadovoljni građani (oni koji su gladni i pored toga što su ostvareni kao nacionalna bića i koji su bez posla i pored toga što su ponosni i slobodarski Bošnjaci ili možda čak i Srbi, odnosno Hrvati) shvatili da je u prošloj godini jedino vrijedno spomena fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Jedina svijetla tačka u prošloj godini koja se desila ispod grba naše zemlje jeste odlazak fudbalske reprezentacije na svjetsko prvenstvo u Brazil. Za taj uspjeh vlasti naravno nisu zaslužne, u velikoj mjeri zaslužni su baš «huligani» koji su bodrili reprezentaciju. Oni isti «huligani» koji su svojim upornim djelovanjem uspjeli uticati na to da se smjeni korumpirani fudbalski savez koji je činio sve da reprezentacija ne ode ni na jedno veliko natjecanje gdje bi se otkrile sve prevare i krađe koje su počinili. Po istom receptu ti isti «huligani» su krenuli otjerati i smjeniti, za početak, federalnu vladu koja čini sve da ne odemo u EU gdje bi se sve njihove krađe i zločini otkrili, i zbog čega bi morali odgovarati kao što je i Munib Ušnović[1] sekretar iz pomenutog fudbalskog saveza.
Spavači su se probudili i ništa više neće biti kao prije.
Zaboravio sam naglasiti da je priča o «Young Hooligans» i Charlesu Clarkeu koji je udario policajca, samo jedna u nizu objašnjenja nastanka naziva huligani. Po nekim tvrdnjama naziv «huligan» je došao od zloglasne i ekstremno agresivne irske porodice Hooligan. Mislim da naša zemlja predstavlja opasnu konkurenciju za promjenu naziva iz huligan u neko od prezimena vladajučih «huligana». Najveći problem će biti u odabiru.
[1] Munib Ušanović, bivši generalni sekretar Nogometnog saveza BiH osuđen na četiri godine zatvora zbog porezne utaje i zloupotrebe položaja.