“Hej ti!”-okrenuo se, i čudno me pogledao. “Da ti!”- ponovila sam. “Znam da me ne poznaješ i da misliš sad da sam neka čudakinja koja ne zna šta radi. Zaustavila sam te da te pitam nešto!”- on me zbunjeno gledao, a hrabrost je protekla mojim tijelom. Konačno sam progovorila: “Znaš li ti uopšte da ja sve znam o tebi? Znaš li da svaki dan mislim na tebe? Znaš li da pratim svaki tvoj pokret? Znaš li da si prva osoba koja me očarala svojim ponašanjem? Znaš li kako boli to što znam da ti nikad’ neću biti blizu, osjetit toplotu tvog’ tijela, tvoj miris, zagrljaj? A znaš li da nikad’ neću moć shvatit’ kako sam samo tako glupa i naivna da te volim, a ti me čak ni ne poznaješ? Znam da misliš sad u sebi da sam luda i jedva čekaš da te ova luđakinja ostavi na miru da se vratiš svojoj djevojci. Ali hoću da znaš da te ova luđakinja voli i da boluje za tobom”,- nakon ovih izgovorenih riječi suze su mi potekle. Osjećam neke trnce kako mi prolaze kroz tijelo. I nisam očekivala ama baš nikakav odgovor.
Zatvorila sam oči i čekala sam da ode, tišina koja je bila između nas me je ubijala. Odjednom sam osjetila nešto toplo na svom’ licu, otvorila sam oči, a Njegova nježna ruka je brisala svaku moju suzu sa obraza. Nasmijao se, snažno me zagrlio i tiho šapnuo: “Moj san je ostvaren, ti si djevojka na koju sam mislio danima od našeg prvog susreta, ona zbog koje sam danima sakupljao hrabrosti da ti priđem al’ ti si me preduhitrila, Hvala ti na onako lijepim riječima i ostat ćeš zauvijek moja ‘luđakinja.'”-nakon tih riječi samo se nasmijao i zagrlio me tako jako da mi nikad’ nije bilo ljepše u životu. Taj trenutak je bio naš. Ne! Tad je cijeli svijet bio samo naš!