Ljubav!!! Koliko ta riječ ima draži u sebi?! Ustvari, to nije riječ, to ne može biti samo riječ. To je ono “veselo stanje uma” koje čini da pred samim pogledom čuješ srce koje bi, čini se iskočilo, ali ne može. U tom trenutku dobijas ili gubiš oslonac. Sve zavisi od pitanja i odgovora koji ćeš dobiti. Pitanje postavlja duša koja pronađe svoju drugu u čijoj ruci leži odgovor. Razgovor je svjetlost koja putuje od oka do oka, bez zvuka, nerazumljiv drugima, tako tih i pun radosti. Sve dobija veći smisao; Zvijezde jače sjaje, Sunce se smije, Mjesec u tihoj noći miluje morsku obalu, noć nježno budi dan. Sve je ljepše. Sve tiho počiva u ljubavi. Sve se smije, ali postoji neko ko se najljepše smije, neko ko svojim osmijehom otjera tugu i nastani radost u jednim zelenim očima. Taj osmijeh je toliko važan da bi i život za njega bio premala žrtva. Tako iskreno upućen kao najljepši poklon, krunisan zagrljajem i nježnim poljupcem. Nastaje trenutak tišine. Cijeli svijet je stao. Osjeća se samo pulsiranje srca u kome se ljubav nastanila i obećala da ce zauvijek ostati. Sudbina se zaklela na vjernost i ljubav kao dva vječita druga. Sada život gleda premijeru filma o pravoj ljubavi koja ne može stati u riječ “vječnost ” jer ona traje i traje, nema kraja. U toj dubini se vidi samo beskonačnost koja miriše na sreću. Ovo “veselo stanje uma” je tako dobro i neobjašnjivo. Suvišno je tražiti objašnjenje za ovaj sklad u ovom neskladnom svijetu. Kad se duša i srce slože zajedno viknu: “Ja ostajem zauvijek tu. Meni je tako najljepše, meni je tu dobro i nikud ne idem. Putujem sa prijateljem srca svoga, odavde do vječnosti.”