03. aprila 1882. ubijen je Jassie James. Opjevani romantični razbojnik i bandit. Ubio ga je Robert Ford. Obični kokošar, kukavica i član Jassieve bande. Ubio ga je kukavički, s leđa i nenaoružanog. Tog istog dana, ali sto godina kasnije, rodio se Iain Fyfe. Škotsko australski fudbaler koji trebutno igra za Adelaide United u Hyundai A league.
Teško da bi ove podatke znao da ne postoji internet jer ni Jassie James kao ni Iain Fyfe nisu bitni za ovaj film, osim što ih veže datum smrti odnosno rođenja. Taj 3. April 1982. je dan kada je akter ovog filma došao na svijet. Ovo je priča o fudbalu, djetinjstvu i filmu. Priča o sinu koji je shvatio kako je teško biti sin bez oca tek kada je i sam postao otac. Odnosno, film o ocu i sinu. Mada bi najbolje bilo opisati ovaj film kao priču o neostvarenim ambicijama, koje su neostvarene zato jer nisu bile prave i istinske ambicije. Neabiciozne ambicije koje su zbunjivale, i još uvijek zbunjuju onog kome pripadaju…, odnosno ne pripadaju… to jest meni.
Samo rođenje je formalnost i nema potrebe baviti se detaljnije tim događajem. Rađanje je kao i umiranje, sreća odnosno nesreća onima koji se nalaze u blizini tih događaja i koji su krvno, ali i bilo kako vezani za osobu koja dolazi, odnosno odlazi.
U našem slučaju su se dolazak i odlazak voljene osobe skoro pa pomiješali. Nakon godinu dana i pet mjeseci od mog dolaska, otišao je moj otac. Nakratko smo se sreli na ovom svijetu. Tek toliko da se pozdravimo. Kao da smo bili atletičari koji trče štafetu 4×100 metara. Analogija nije u broju metara, nego u dužini kontakta. Učesnici ove discipline se susretnu i dodornu jako kratko. Cilj i jeste da taj kontakt bude što kraći. Djeliči sekunde koji proteknu u predaji su minorni i nakon nekog vremena djeluje kao da se nisu ni desili. Utope se u kompletnu trku. Trenuci koje sam proveo sa svojim ocem su jako slični trkačima sa štafetom i nikada ih nisam bio svjestan. Prekratki, ali ipak jako važni, jer u tom djeliču sekunde se može desiti nešto što odlučuje kompletan daljnji tok utrke. Ako štafeta ispadne, ili ako je ne prihvatimo baš najbolje, gubimo korak, vrijeme i koncentraciju i teško da možemo stiči prvi do cilja. Ti trenuci su kratki, ali negdje u podsvjesti postoje i to sam uspio otkriti tek kada sam duboko zaronio u svoj «podrum», odnosno podsvijest.
Tek sada kada sam stariji od vlastitog oca, imam osjećaj da mogu govoriti o sebi i njemu u istoj rečenici, priči, filmu.
Moja priča o meni i mom ocu je sklopljena od hijada priča i izjava ljudi koji su ga poznavali. Od najbližih do obićnih poznanika. Od moje mame do njegove mame. Od kafanskih prijatelja do njegovog brata. Od prijatelja sa fudbala do onih sa kojima je radio. Od bližih i daljih rođaka pa do ljudi koji ga baš i nisu voljeli. Od svih tih priča saslušanih u proteklih tridesetak godina, sklopio sam neku svoju sliku čovjeka koji mi je predao štafetu koju još uvijek nosim. Nisam ih mogao sve intervjuisati, ali najvažnije jesam.
Vječna potreba da saznam ko je taj koji mi je predao štafetu, šta je to što me veže za njega i koliko nas dvojica imamo sličnosti je stalna i uvijek prisutna. U ovom filmu sam pokušavao nači odgovor na svoju cjeloživotnu traumu izazvanu fudbalom. Zašto sam osjećao potrebu da budem fudbale,r a sve sam radio da to ne postanem? Da li su natkoljenični mišići jedina stvar koja povezuje moga oca, mene i mog sina?
Ovaj film je priča mog života i ta priča može biti interesantna samo meni (mada nisam ni u to siguran), pa se ovom prilikom želim ispričati svima onima koji se zapitaju odmah na početku: «Što li ja ovo gledam i šta mene briga za njegovog oca, a još više za njega?»
Ovaj film je namijenjen mom Janu i poziv svim očevima da naprave film o sebi, jer ja bih dao sve za jedan takav. Sanjam da ulazim u podrum i među svim starim stvarima iz ranog djetinjstva, pronalazim i rolnu filma koju mi je ostavio otac, a na kojoj se nalazi cijeli njegov život. Možda ne cijeli, ali barem bitni detalji koje je samo on znao. Sve ono o čemu sam slušao cijeli svoj život. Sve one filtrirane priče i sve one hvalospjeve bi volio čuti iz njegovih usta.
I tako silazim često u podrum i tražim taj film. Uporno nalazim sve drugo osim te rolne sa filmskom trakom. Film koji za mene ima vrijednost Alefa.
Baš iz tog razloga sam snimio ovaj kratki dokumentarni film naziva «Sin amater», da ne bi moj sin sanjao o takvim stvarima nego o nekim večim. Da se ne bi zamarao prošlošću kao ja, nego sanjao o budućnosti.
Sin amater (otac profesionalac).
Film “Sin amater” Visočanina Dženana Medanovića možete pogledati u četvrtak na FTV u 20:10 sati u sklou programa “Dokumentarni četvrtkom”.