Uređenje društva u kojem narod kroz slobodne izbore bira i donosi svoje zastupnike na vlast, je opće poznata kao demokratija. Demos, narod, vladavina naroda, melos, vladavina javašluka i prostih emocija. Vladavina naroda, jedna vrsta kufra, nevjerovanja, jer vlast pripada samo Uzvišenom Bogu. Koliko narod valja, toliko je i njegovo vladanje samim sobom kvalitetno, jer ako iz dobre berbe imamo kvalitet, onda je cijeli proces dobivanja dobre berbe bio uspješan. Proces uzgajanja dobrog naroda, Maršalu je uspjelo na ovim prostorima, na kratko nažalost. Dugo je držao seljake gdje im je najbolje mjesto, a u gradu su se mogli afirmisati samo oni koji su držali do reda i nisu pokazivali svoje mahalske interese.
Demokratija i diktatura su dva oprečna sistema uređenja društva. U prvom narod vlada samim sobom kroz svoje izabrane predstavnike (u najboljem slučaju, ako predstavnici nisu pohlepna licemjerna govna kao recimo kod nas), a u drugom jedna moćan čovjek, sa sebi podređenim moćnim aparatom vlada državom i to je jasno kao dan. Kako se može postati diktator, i da li diktator može biti samo osoba ili skup osoba?
Diktator se može postati nasilno, organizuješ vojsku, paravojsku, policiju, kriminalce, šta god ti se ponudi, zauzmeš tron i vladaš. Kao i svaka druga vlast ili je zloupotrijebiš ili je pametno iskoristiš. Dikatora je bilo raznih, kroz historiju, počevši sa Faraonom kao pretećom diktature, pa kasnije su se redali razni, neću ih nabrajati jer ne zaslužuju red, s obzirom da su kreirali nered svojom diktaturom. Pogrešno je diktaturu vezati samo za jednog čovjeka, jer ona naizgled pripada samo jednoj jakoj ličnosti, ali iza toga stoji vojska pomagaća, uvlakača, robova, vojnika. Razvojom društva kroz historiju, tako su se i razvijali načini na koje su određeni diktatori dolazili do apsolutne vlasti, neki su nametnuli sistem uređenja društva kao najbolji, da bi došli na vlast, drugi su dolazili nasiljem, vojskom, treći su kao pijuni neke velike sile koja je imala interesa u vladanju tom državom ili regijom preko instaliranog dikatora. Neki su dolazili na vlast preko demokratije i ti su mi trenutno najinteresantniji, jer je po meni demokratija najveća laž, prevara i zabluda 20 i 21 vijeka.
Demokratija se može jedino gledati kroz narod, jer se tiče naroda, pa onoliko koliko narod ima svijest o sebi, koliko realno zna svoje mogućnosti, vrline i mane, toliko je i demokratija moguća da da svoj efektivni doprinos. Demokratijom narod sam sebi bira budućnost i što narod više radi na kvaliteti svog mentaliteta, to su i predstavnici u vlasti bolji, jer to je princip akcije i reakcije, bolji narod kao akcija, daje reakciju u boljem demokratskom sistemu, a što je narod lošijeg kvaliteta, to je reakcija na demokratiji lošija i sistem vladanja i funkcioniranja društva je loš, za narod, jer je narod loš. Fizika je opasna nauka, jer hoće opaliti po glavi. E baš zato, diktatori dolaze iz lošeg naroda, koji je ili zapušten sam od sebe dugo vremena ili mu neko radi o glavi, a narod uljuljkan u svom nekom sevdahu.
Luda ideja apsolutnog vladanja, koje ako nije pozitivno, a pozitivnih primjera imamo u manjem omjeru od negativnih, jer je dunjaluk po sebi negativnost u odnosu na bolji svijet, sam po sebi je domaći teren najlošijeg prokletnika, i lude ideje dolaze iz želje da se bude najveći u odnosu na ostale. Po uzoru na šejtana, tako i čovjek, umisli sebi da je bolji od ostalih stvorenja, čijem rodu ljudskom pripada, rađa se, živi i umire kao svi ljudi, ali sebi da neku ludu viziju da je bolji i da više vrijedi. U tom zlom elementu, loše se ljepi na njega, i tako diktator postaje zlo, oko njega je zlo, proizvodi zlo, a zlo je kao živo blato, što ga više praviš, to te više uvlači u sebe.
Mi ovdje imamo timske diktature, jer imamo pluralistički sistem dovođenja diktatora na vlast, odnosno demokratskim izborima sebi dovedemo demokratske diktatore na vlast, sebi, i ja bih ove moderne političare nazvao, diktatorima diktokratije. Demokratijom dolaze na diktaturu. Diktokrati su opasni, mudri, koriste sva postojeća sredstva da dođu na vlast i diktiraju je, a onda koriste još više svih mogućih sredstava da ostanu na vlasti i još više diktiraju tu vlast. Diktatori su nemilosrdni, kad-tad će pokazati tu svoju crtu, jer u njima čuči nešto što je mješavina raznih osobnih konflikta, veoma komplikovane ličnosti, koju su frustracije sobom i drugima, dovele u situaciju da teže ka vladavini svega oko sebe, da bi njihov ego mogao biti nahranjen do maximuma i da nema straha od kritike i provale od strane nekoga drugog. Eliminisati svoje strahove, najbolje je kroz instaliranje strahova raznih ljudim oko sebe, tako da se oni zabave u strahu sobom, i vi onda kao diktator straha, možete vladati strahom ljudima oko sebe, i tako svoj strah eliminisati od izlaska na vidjelo.
Surovost raznih metoda, raznih diktatora, od onih starih klasičnih, do ovih modernih diktokratskih, su bili i još uvijek su evidentni. Od desetine miliona mrtvih, miliona ljudi maltretiranih, zatvaranih, ubijenih u pojam, milioni i milijarde zaluđenih ljudi, kroz ratove, mržnju, ekonomske smicalice, kreiranje raznih nesigurnosti radi održavanja kontrolirane destabilizacije, kriza, raznih elemenata straha i strasti, koje diktatori koriste u svoje svrhe. Naš region je najbolji primjer ove metode, ali nismo jedini, jer nismo u sklopu modernog svijeta koji je dio historijske mape vladajućih zemalja, pa smo mi poligon za šaltanje raznih sistema vladanja nama i našim resursima, životima.
Maršal Tito je po nekim elementima bio diktator, imao je apsolutnu vlast, bio je i predsjednik i premijer, i vrhovni zapovjednik svih oružanih snaga, i sve to bez ograničenja trajanja mandata. Ako postoji podijela na maligne i benigne diktatore, Tito je bio benigni, diktator koji je dobrim valjao, a lošim nikako nije valjao. Nakon što smo levatski priglili demokratiju, i nakon što su nam komšije zabile i noževe, i sjekire, i haubice, tenkove, minska polja, u leđa i vratove, i nakon što smo sebi sami postali najveći neprijatelji, pa komšija komšiji želi gore i od krave da mu krepa, zaključak je jednostavan, ovim narodima ovdje, može vladati samo jedan mudri diktator, koji svojim službama obavještajnih snaga, kontrolira sve negativne elemente, i tako narod zaštiti od vanjskog, i unutrašnjeg neprijatelja. Takav jedan diktator, a la Tito, je uspio dovesti u red sve nacionalističke ažbahe, ubijediti narod da kada naprave državu svojim rukama, da je ona samo njihova i niko ne smije da je dira, osigurao vanjsku politiku u raznim segmentima, iskoristio resurse republika na najbolji način, držao vojsku u pripravnosti svake sekunde, a miliciji dao ovlaštenja da prvo mariše, pa onda pita šta je bilo.
Demokratijom smo dobili veliki broj malih, srednjih i velikih diktatora ili diktokrata, koji na vlast dolaze preko demokratije. Narod je glup, u suštini, vjeruje ljudima, oko sebe, a to nikad nije bilo preporučljivo. Ljudi su ubijali i u laž utjerivali Božije poslanike, a loši vladari su tamanili ljude kako su htjeli, tako da su u svakom slučaju ljudi, svjetina, glupi, naivni, bezobrazni, prevrtljivi i opasni. Kod nas se u bivšoj Jugi, obični čuvar osjećao kao mini diktator, u onoj svojoj smeđoj uniformi, da je mogao, pucao bi iz one svoje kućare na sve sumnjivo, od mušice do aviona na nebu. Svako je tada imao svoju ulogu, posebno u uniformi, svi su bili instruirani kako se treba djelovati, razmišljati, ponašati, jer ako narodu daš slobodu bez kontrole, ode sloboda u sto PM.
Mjesne zajednice imaju svoje diktokrate, zaseoci, sela, mahale, općine, gradovi, kantoni, federacija, država, ima ih na svakom koraku, previše. Narod koji nije svjestan svojih realnih mogućnosti, će uvijek imati nestabilne rezultate i stanja, narod koji želi da se konkretizira u svakom pozitivnom smislu, taj narod će imati stabilne i napredne rezultate, a to se ne dobija demokratijom, sa ovim nivoom svjesti naroda i količinom primitivnih karakteristika mini nacija koje egzistiraju. Albert Ajnštajn je jednom izjavio, mudro i pametno u svom stilu, da se do rješenja nekog problema ili situacije, ne može doći koristeći iste oblike ponašanja i djelovanja, koji su doveli do problema. Mora se izaći iz te pokvarene mašine, pogledati iz vana šta je loše, izbaciti, zamijeniti podmazati, dobro se držati uputstva za rukovanje i onda krenuti u bolje sutra.
Dakle, nemožemo iz ovih problema izaći kroz ovu vrstu demokratije iz prethodnih 20 godina. Kako smo se uvalili, ne možemo se istim kretanjem izvaditi. Demokratija kod nas je sofisticirana seoska buna, jer smo mi seoska nacija, narod, pa se iz ovog problema u koji nas je primitivna seoska masa, koja mrzi grad, a želi u njega da se slije, ne može izvaditi seosko razmišljanje, niti mahalski hinjaluk, već samo frajerska muda i srce, uz osnove pameti i kreativnosti.
Nije svaki seljak pametan kao Nikola Tesla, niti je svaki građanin šlifovan kao Abdulah Sidran.