Često čitam komentare po portalima, ali su mi najzanimljiviji ovi visočki, kada izađe neka boom vijest kako se odjednom svi sakriju iza nekih nadimaka i pišu sve i svašta, ali ime nikako da izgovore. U Visokom se skoro pa svaka treća osoba ne podnosi međusobno iz nekog „ljubomorno-egoističnog“ razloga. Zašto niko nema petlju u komentaru napisati: “Ja Žglj mislim da si ti Knj jako glup-a, to ti ne valja…” Već jok, kafa se odma „zdogovori“ i onda ide priča. Radila sam nekoliko dana za 8. mart tu u gradu i dosta sam se nagledala. Sad da ispadne kako sam mahaluša, ne nisam, samo je vrijeme bilo loše i prodaja loša, pa čovjek da ubije vrijeme gleda i što ne treba, a o tome šta čuje trudi da se ne obije od njegovu glavu, pa da eho dođe do usta onoga ko je izgovorio! Čista zavist vlada, sve su lažni osmjesi, niko nikoga ne poštuje, o „usidjelicama“ da ne pričam, one loše liježu na želdac.
Naime šeta jedna gospođa, ide iz pravca policije prema Domu zdravlja, naminđikana, uglađena, korača poput kraljice Elizabete usred Visokog, čak sam je zamislila s onim kraljevskim usporenim mahanjem. Priđe meni i pita me koliko košta 1 saksija cvijeća, koju je uzela u ruke da pogleda cvijet, ja kažem cijenu, da bi ona se toliko šokirala i od huje bacila je na pod. Ja sam je pogledala sva u čudu i nevjerici, jer znam ko je i znam joj “visočko prezime“. Srećom nije se prosula saksija ni razbila, ni slomio cvijet, inače bi je dobila u glavu, helem produži ona sva ljutita do sljedećeg štanda. Ja sjedem i nastavim da je gledam još uvijek u nevjerici. Kad ona za susjednim kupi 3 jako lijepa i vjerovatno skupa buketa, od visočkih djevojaka, osmijeh od uha do uha, odjednom iz njenog novčanika čista raskoš prsnu. Kupi što je htjela i ponovo se vraća pored mene i ide do sljedećeg štanda. Da ne kažem da je pored mene prošla s parajućim nosem kroz oblake. Ja sam i dalje u nevjerici i gledam izbezumljeno. Prilazi za sljedeći štand i prebira po cvijeću i kupi u „naramak“ kao drva , cvijeće tj. bukete. Gospođa sa tog štanda se obradovala da će imati pazara nakon dosta uloženog crnila iza nokata i jada ispod tepiha. Skoči da je usluži, titra oko nje. Ova visočka gospođa s jakim prezimenom, visočka Elizabeta, kosi po onim vaznama i kupi bukete. Uzela ih je najmanje 10. Slušam i gledam sad sa smješkom, jer za očekivat je bezobrazluk od nje ponovo.
Prodavačica joj je rekla cijenu da bi ona iskolačila oči i pobacala sve one bukete koje je uzela i nastavila dalje. Naravno, skočim sa stolice da pomognem prodavačici, jer smo ipak kolegice i ostvarile smo kontakt. Žena u šoku poče plakat, od muke i od tog bezobrazluka. Ja joj kažem da se smiri da nije vrijedno spomena, cvijeće nije slomljeno, prodat će se. A ova vrijedna ilijašanka mi poče govoriti: „Znaš koja je cijena jedne ruže, koja je cijena 2 ruže, koja je cijena više ruža u buketu”,- ja joj potvrdim da znam, nastavi ona, – “ja mislila napokon ću uspjeti prodati ovo rezano cvijeće koje je i sama znaš najskuplje i ono kad propadne, propalo ti je sve. Vidi šta mi je uradila, ona je mislila da je buket od četiri ruže 2,00 KM„. Smirim ja nju, ponudim joj kafu iz termoske i smiri se napetost. Kafa je rješenje za sve.
Prilazi meni jedan cijenjeni visočki starosjedioc, počasni građanin, kao i uvijek počne da priča sam od sebe, a ti ga jednostavno slušaš sa zadovoljstvom i kaže: „Prije u onaj vakat, moj vakat, komšija bi prošao ako treba cijeli grad da kod svog komšije pazari, a vidi ovo danas, svi od svakoga okreću glavu, idu u inat… Pogan vakat moje dijete…„
Ja na ovo ušutim i samo klimnem, on je već nastavio svoju šetnju dalje.
Moram priznati da je dosta ljudi ovaj 8. mart bio na gubitku, tj. ovi koji su prodavali cvijeće, ma u dubokom minusu. Toliko su loše poslovali da ljudi danima spavali nisu, s lexilijima provodili dane. Uloženo, a truhne ti na očima. Dosta me dirnula priča mojih kolega, koji su bili do mene. Žena mu je proglašena kao višak prije 10-ak godina u željezari u Ilijašu koja je radila u kuhinji. On radi i dalje u željezari, kaže dobije pola plate svakih 6 mjeseci, 11 godina nije osiguran. Došli da zarade koji dinar, jedva su izvukli uloženo. Kaže mi žena da veće od 6-og i 7-og marta nije spavala od brige. Sin im se pridružio da im pomogne mada oni nisu bili za, ali je on inzistirao, samo bi odmarao kada je bilo vrijeme namaza, pa ode do najbljiže džamije. Žao mi je zaista onih ljudi koji su dosta uložili, posudili da zarade sebi za hljeba, a na kraju nisu uspjeli. Vrijeme i nezaposlenost je učinilo svoje. Nadati se sljedeće godine boljem. Lakše mi je Visoko nekako gledati iz daleka kako više nisam tu, da ne vežem pakost i zavist za srce, ali taj grad opet nešto ima u sebi, pa te crne ljude nekako zagradi, a ostane onaj gradski duh kojem se uvijek veseliš iz daleka…