San

Ako ima neko ko nije čuo o poznatom govoru lidera američkih crnaca, Martin Luther Kinga, u kojem je on između ostalog izjavio i da ima san, fin san, pozitivan, ljudski, humani san, ako ima neko ko nije čuo za ovaj govor, onda neka se obrazuje malo, jer je ipak to nešto poput lektire u svijetu borbe za ljudska prava.

San se može tumačiti kao išaret, znak ili kao nešto što čovjek po uticajem nekih emotivnih događaja i doživljaja proživljava u stanju spavanja, sna i sanjanja. Ima svakavih snova, ali oni snovi koje čovjek ne sanja, nego ih želi, kao želja, što je više od sna, jer se svjesno želi, a sanja se kad je čovjek u nesvjesnom stanju, kada spava. Iskren je bio King, on je imao san, koji je manje od želje i nije mu se ostvarila, jer je sanjao jednakost crne i bijele djece i želio je, ali ima i druga strana, koja sanja i želi nešto drugo, nejednako. Fini ljudi imaju fine snove i želje, a loši ljudi, oni ne sanjaju i ne žele, oni ono što žele i sanjaju, odmah rade, zato su i loši, jer ne razmišljaju o posljedicama.

Šta je prihvatljivo da čovjek sanja, u ovim vremenima. Da li da sanja i želi nešto što je teško izvodivo, ali bi mu to bilo izlaz iz nekih ključnih problema ili da sanja skromno, jer mi nemamo u stvari pojma, šta je to skroman san, za skroman život. Svako megalomansko sanjanje, izaziva megalomanske želje, i svako neispunjavanje tih želja, izaziva megalomansko razočarenje, frustracije i poremećaje kod čovjeka. Ima nešto kod ljudi, što nas tjera, da poželimo više nego u stvari bi mogli izdržati i nositi se s tim, ali džaba je, kad su oči gladne i guzica šuplja i dunjaluk je premal.

Ja sam jednom sanjao da letim, kad sam bio mali. Kažu da kad dijete sanja da leti, da tada raste. Joj jest meni lijepo bilo sanjati da letim i to iznad Hadžijine Vode, gdje sam živio kad sam bio mali. Letim ja preko onih kuća, komšiluka, avlija, razgledam, lijepo mi pravo i odjednom se ispalim visoko u zrak, kao oni golubovi visokoletači, od Hole, Ćuha, Ćipe. I letim prema plavom nebu, zrak mi ulazi u nos, svježi zrak mi ispunjava pluća i onda usporim i stanem na velikoj visini, pogledam dolje, kad imam šta vidjeti, od tolikog prostranstva koje sam mogao vidjeti sa te visine, ja sam samo vidio onaj dio Hadžijine Vode, u okviru u kojem sam se igrao, gdje se moj mladi dječački život odvijao. I na toj visini, osjetio sam sreću, zadovoljstvo i poželio odmah da sletim nazad, na taj mekani asfalt ulice, da sjednem na trotoar i gledam niz ulicu i uz ulicu, da uživam u svom djetinjstvu, u svom svijetu, na tom malom parčetu planete.

I dan danas sanjam tako, nemam velike snove, nemam velike želje, samo da ono što me čini sretnim bude tu oko mene, i u meni, i da u skromnom ambijentu živimo taj realni san. Čovjek treba da želi najbolje za sebe, ali ono što čovjek sniva, Bog određuje, jer on zna najbolje, šta je najbolje za nas.

Realan dodir između snova

Uzvišeni Bog je u časnom Kur'anu, objavio ovaj ajet: “A možda vi nešto mrzite, a ono je dobro po vas, a možda nešto volite, a ono je loše po vas. Allah zna, a vi ne znate”, (El – Bekara, 216) i on najbolje definira čovjekovu slabost da zna, želi, sanja, zaključuje, sam za sebe i o sebi. I kada pogledam unazad, ako se čovjek ne strpi, ne sagleda sve činjenice, veoma lako napravi grešku i ono što misli da je dobro za njega, ispadne loše ili loše ispadne dobro, jer je to tako Uzvišeni Bog odredio. Ima i onih situacija, kada je čovjek načisto, ono što želi je fakat dobro za njega, a i to je opet nafaka i ona samo dolazi od Uzvišenog Boga.

Martin Luther King je imao jednostavnu želju i san i jedini način da to izvede u zbilju, u ovim okolnostima naopakih ljudi, je bilo da je bio sa parama i otvorio privatno obdanište ili vrtić, u koji bi dolazila normalna crna i bijela djeca, da se zajedno igraju i druže i drže za ruke, kako kao djeca, tako i dalje u životu, da su im ruke pomoći uvijek pružene jedni prema drugima. I ja imam sličnu želju, da sva djeca svijeta nemaju tešku sudbinu, da ih niko ne maltretira, ne zlostavlja, ne iskorištava, da imaju bezbrižno i sretno djetinjstvo, da ih okružuje ljudska, roditeljska, porodična, prijateljska ljubav i pažnja, sigurnost i da imaju normalan život, dostojan normalnog čovjeka. Ali ne daju odrasli da se ovo obistini. A i ti odrasli su nekada bili djeca. A i svako dijete će odrasti i postati odrasli dio društva, onako kako ga društvo tretira kroz razvoj, u velikoj će mjeri izrasti u osobu po tim i takvim društvenim mjerilima i zato je bitno da za djecu i mlade imamo ispravnu osnovu za razvijanje u normalne ljude, jer nisu oni kasnije krivi što smo mi dozvolili da na hendikepiranim mladim ljudima, svijet ostavljamo. Ne zna se šta je gore, pokvaren stari svijet i nespremni mladi ljudi za izazov i koji su nesvjesni da se pretvaraju u ove stare pokvarenjake.

Djeca imaju lijepe snove, i uvijek su interesantni odgovori djece kada ih upitamo šta bi željeli da budu, kako bi voljeli da bude njihova budućnost, posebno djeca koja su u dobi kada se pera još nisu spustila da ispisuju stranice njihovih djela. Ta djeca su davala neke od najboljih odgovora kada bi ih neko pitao bilo šta, jer dijete nevino sanja, želi realne stvari, jer djeca tačno znaju šta je sreća i tačno žele ono što ih čini sretnim. Treba sanjati kao dijete, da se čovjek malo očisti, od silnih budalaština koje sanja i želi, pritisnut dunjalukom, koji nema milosti kada se natovari bilo kome na leđa. Treba sanjati kao dijete, jer se samo tako može održati realan dodir između snova, želja i realnih mogućnosti i realne sreće, sve što kao odrasli ubacimo, samo kvari taj lijepi djetinjasti okvir snova, u kojima je sve jasno i jednostavno.

Virtualna realnost

Život na ovoj planeti je doveden u formu virtualnog svijeta, svi su u polusnu, pa čak i oni koji imaju to takozvano sve u životu. Svi više sanjaju i žele, nego što rade na tome, negdje gdje postoji sistem života koji omogućava da se san proizvede svojim zalaganjem u stvarnost, to je realno, a negdje, kao što je kod nas, gdje se san teško i sanja, a kamoli dosanja ili doživi, to je virtualna realnost, izgleda blizu, ali je veoma daleko. Čovjek dok sanja i želi, može se smatrati živim, a kada učestvuje u stvaranju društva u kojem su snovi veoma realni, kao i njihovo proživljavanje, onda čovjek uistinu živi. Sve je to na principu riječi i djela, pa su san i želja, samo misaoni proces, bez akcije u tom smjeru, a čovjek ne može sve sam, osim sanjati.

Iako sam u srednjem dobu života, još uvijek sanjam i želim jednostavno, želim svima dobro, neprijateljima želim da se opamete dok nije prekasno, sebi želim da se opametim, dok nisam zakasnio, prijateljima želim da nikad ne zakasne sa dobrim djelima, svima želim da se opamete, dok nije prekasno, za sve, za snove, za djela, za želje, za pokajanje, za ljubav, za djetinjstvo.

Jedno mi nije jasno, nikada nisam više sanjao da letim, od kad sam porastao veliki i nikada nisam sebe više sanjao kao dječaka. To znači da više ne rastem i vjerovatno znači da više nisam čist kao što sam bio kao dijete. Danas više želim pravdu, nego što je sanjam, jer sve manje i manje sanjam. U snovima čovjek misli da može sve, ali rijetko kada čovjek čak i u snovima može da kontroliše cijeli tok sna. Može se sanjati da se jede čimbur, ali kad se probudi, mora se ustati i napraviti isti.

Bio sam dijete, imao sam snove i želje, sada sam čovjek, imam želje, više nemam snove. Sada me i jedno i drugo umara. Kada sam bio dijete, molio sam Boga na način na koji djeca mole, kratko i jasno i samo sam u ovom dijelu života ostao isti kao i kad sam bio dijete, i danas Boga molim kratko i jasno. Molim Ga, da nam da dobro, a otkloni zlo, da ne doživimo poraz sa djecom, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo izdržati, da nam da zdravlje i dovoljnu opskrbu i da ujedini naša srca. Amin.