Čovjeka mentalno najprije oblikuje primarna sredina u kojoj živi od rođenja, ali kasnije i sam čovjek svjesnim akcijama oblikuje svoju primarnu sredinu. Čovjek u svom životu najčešće mijenja mjesto življenja, gdje u novoj sredini nostalgično želi inkorporirati svoj prethodni Zavičajni identitet (Ethos). No, najvažnije mu je da se što prije resocijalizira i prilagodi novoj sredini, te da u njoj ipak ostane ono, što primarno jeste. Dakle, da s ostalim sugrađanima i u najužoj lokalnoj zajednici (kao dijelu) i u svojoj općini (kao cjelini) postane aktivan sudionik oblikovanja svog primarnog okruženja i to u svim dimenzijama. Kada već dobro definiramo «šta» treba (ili se želi), onda nam kao temeljno pitanje ostaje: da li on i svi drugi znaju kako to ostvariti?
Jasno je da «se svako češe tamo gdje ga svrbi» i da bez ličnog angažmana «ništa i nikome neće s neba pasti». Pasivno uočavanje problema i kritikovanje rukovodilaca (koje smo sami izabrali?!) ne vodi napretku. Čovjek kao «društvena i misleća životinja» (Zoon politikon) ne može živjeti sam i mora se kolektivno organizirati i (kao dio) postati subjekt (kao cjelina) svih događanja u njegovoj mikro zajednici. Toga ne može biti bez kolektivne ORGANIZOVANOSTI, OTVORENOSTI, DEMOKRATIJE, INTERAKTIVNE KOORIJENTACIJSKE KOMUNIKACIJE, odnosno zadovoljavajućeg nivoa KULTURE KOMUNIKACIJE s organima Općinskog vijeća, političkim, kulturnim, ekonomskim i drugim organiziranim subjektima na dvosmjernoj razini.
Samo aktivan građanin je «kovač svoje sreće». Pasivnost i neznanje onoga što se ne zna (koristiti svoja zakonska demokratska prava, ali poštivati i ispunjavati svoje obaveze) i «tapkanje u mjestu», ne može ni u kom slučaju riješiti kvalitetno niti jedan problem najvećeg dijela populacije bilo koje lokalne (mjesne) zajednice ili grada. Nepotizam, rođačke veze, nakaradno shvaćanje demokracije u pojedinačnom rješavanju problema, ne može biti zdrava osnova kolektivnog života, niti pozitivne društvene (političke, međuljudske, kulturne itd.) atmosfere.
«DEMOKRATIJA je prije svega donošenje dobrih, strogih i kontroliranih odluka, koji odgovaraju većini članova zajednice, te ROBOVANJE TIM ODLUKAMA», kaže stara latinska izreka. Dakle, pojedinac sebe najprije mora gledati kao DIO cjeline. Ne može (ili ne bi smjelo) nikome biti važno da je samo «njegovo drvo» u redu i da ga je baš briga što je cijela šuma s neke strane napadnuta nekom zaraznom bolešću ili pak gori.
Kada je riječ o zakonima, onda moramo znati da je zakonitost glavna pretpostavka demokratskog i civiliziranog života. Samo striktnim poštovanjem zakonitosti, javnošću i transparentnošću rada općinskih organa, te demokratskom kontrolom organizovanih građana, ali njihovim htijenjem konstruktivnog pokretanja inicijativa mogu se graditi temelji civilizirane demokratske zajednice (u pravima, obavezama i odgovornost svih) JEDNAKIH i sretnih ljudi. No, i demokratija, otvorenosti, javnosti, te sveukupnoj kulturi urbanog života se trebamo učiti; od kuće, vrtića, škole, vjerskih institucija, medija masovne komunikacije i vlastitim htijenjem.
Prošlost je već prošla, sadašnjost je već sutra prošlost. SAMO BUDUĆNOST IMA ŠANSE. UČESTVUJMO SAMI U NJENOM KREIRANJU; NAJPRIJE U NAŠOJ PRIMARNOJ LOKALNOJ ZAJEDNICI, ZATIM U SVOME GRADU, POTOM U KANTONU, U CIJELOJ DRŽAVI. KVALITET NAŠEG ŽIVOTA OVISI O KVALITETU NAŠEG ANGAŽMANA.
K.G.