Koji oblik prokletstva nosi ovaj narod? Bog jedini istinu zna! Maj pamtim uvijek po lijepom vremenu. Pamtim ga po rahatluku naroda, raspoloženosti i svim lijepim događajima. Vratim film u nazad i sjednem u bašću kafića, što bi se reklo u Bosni i Hercegovini. Tu oko mene lijepi ljudi, nasmijani, puni volje za životom. Trzavice ne postoje samo rahatno stanje duha, baš kao i rahatna pjesma iz kafića.
Stvari se mijenjaju iz dana u dan, ljudi se kvare, incesti na svakom koraku, blud, razvrat, onaj najgori oblik čovječanstva trenutno živi na ovoj planeti, fuj! Toliko poganstva u nama da se sami sa sobom ne možemo dogovoriti, fuj! Tako smo odlučni u našim koracima, gazimo, pljujemo po drugim ljudima i to sve sa onim osmijehom na licu, fuj!
Trebamo biti Bogu zahvalni, što se zemlja ne otvara, što umjesto vode, vatra ne teče, što se planine ne pomjeraju, što još ima toliku dozu tolerantnosti prema nama.
Ljudi se jednostavno gube u ovoj domovini, hodajući plaču, jecaju od tuge. Drhte im ruke kojim su branili ovu domovinu. Ovdje ljudi preživljavaju, ali svi se pravimo da je sve super, sve je čista destka, rahatluk je živjeti u Bosni.
Zašto govorim ove stvari. Probudilo me jedno jutro, probudila me majka, udahnula mi život. Evo od tog prvog uzdaha do dana današnjeg, nisam čuo da neko kaže hvala Bogu, napokon je došlo dobro vrijeme. Kao mali, dok još nisam počeo kontati neke stvari, bilo je super, bilo je milina biti dio ove domovine!
Sada kad kontam neke stvari, jednostavno ne mogu prihvatiti ovo stanje, ne želim. Ne prihvatam domovinu u kojoj ljudi koji su je branili svojim tijelima, danas preživljavaju. Ne prihvatam zemlju i narod koji veliča okupatore, ne prihvatam zemlju u kojoj ubice hodaju slobodno.
Zato narode ove domovine, plačite Bogu u znak zahvalnosti, što je poslao ovoliku količinu vode! Može on da hoće još teže stanje napraviti, ali upozorava nas iz dana u dan i daje nam sliku naše nemoći.
Jednostavno žalim, što više nikada neće biti rahtluka, što neću bezbrižno moći trčati sa osmijehom na licu. Jednostavno nemam hrabrosti, jer svakog časa mogu biti meta nekog kriminalca, ili nekog tatinog sina koji će me na zelenom svjetlu udariti automobilom i slobodno se odšetati, kao da se ništa nije desilo i biti slobodan čovjek, bez obzira što će meni ugasiti život!
Jadna domovino, jadnog naroda uvijek ćemo preživljavati, umjesto da živimo. Uvijek ćemo biti tako glupi i stavljati druge ispred sebe.
Stojim danas na jednom mostu i gledam mutnu rijeku, koja teče svom snagom. Podignem glavu i vidim taj isti mulj u ovom narodu. Baš kao i ta rijeka koja nosi sav hamelj, takvo je naše društvo, puno hamelja. I ono malo dobrote što ima, polako se pretvara u mulj!
Maj više neću pamtiti po lijepom vremenu, neću pamtiti lijepe, nasmijane ljude, pune eleana za život. Svake godine će biti sve teže i teže postati čovjek. Rijeke će teći, ljudi će se mijenjati i sve to čini jedan veliki krug, srama, malog morala, razvrata.