Nakon što su poplave i elementarne nepogode, na svu sreću zaobišle Visoko u velikoj mjeri, u odnosu na neke druge gradove, danas smo posjetili i Nihada Zoru, koji sa suprugom Amrom i sinom Alihanom (dvije i po godine) živi na Bucima kod Visokog. Zvao nas je, jer kako kaže, ne zna kome više da se obrati i ispriča svoj problem, koji je kulminirao upravo u vrijeme velikih padavina i poplava. – Probudili smo se u vodi, a uspio sam samo da uzmem dijete i suprugu i da ih izmjestim iz kuće i smjestim kod familije koja se nalazi u blizini. Nakon dolaska Civilne zaštite smješteni smo bili u Franjevački samostan odakle smo izašli prije dva dana, jer smo očekivali da nam je obezbijeđen neki alternativni smještaj, kako su nam i obećali. Vratili smo se u garažu koja se nalazi do stare kuće, a nadležni su ponudili da opreme dio ove garaže, koja je sva od betona i koja se nalazi tik do ulice i da tu živimo, što je suludo – priča nam Nihad, koji je demobilisani borac, dva puta ranjavan i godinama bez posla i bilo kakvih primanja. Nihad kaže da razumije situaciju u drugim gradovima, da saosjeća sa ljudima, koji su poput njega, ostali bez krova nad glavom, ali da ne razumije zašto se njemu ne može pomoći.
– Kod nas nije Maglaj, da je tako ni ja ne bih ovako regaovao. Mi smo odlično prošli u odnosu na druge gradove. U svakom slučaju treba pomoći drugim gradovima, pokazati solidarnost, da ja nisam imao ovaj problem i ja bih sada već danima bio u gradovima gdje je to potrebno i pomagao tim ljudima. Međutim, treba da pomognemo i sami sebi, što ovdje nije slučaj. Dva dana sam sa suprugom i malim djetetom, koje ne smije da boravi u prostorijama sa vlagom, smješten u ovu garažu, dijete spava u autu, danima se nismo okupali, higijenski uslovi su užasni i mislim da bi nadležni iz Općine Visoko trebali obratiti pažnju na nas. Sa porodicom živim od 12 KM dječijeg doplatka, ja i supruga smo na birou, a zarađujem tako što skupljam željezo, čak i po minskim poljima. Ne mogu opisati odnos nadležnih prema nama, a ne tražim puno, čak imam i nekog građevinskog materijala koji sam lično nabavio, a potrebno je samo da mi se opremi jedna sobica u kojoj bismo mogli da vodimo pristojan život, do nekih boljih vremena, jer se u staru kuću više ne smijemo vratiti. Ona je bila sva poplavljena i pitanje je dana kada će se srušiti – ispričao nam je Nihad Zora.
