Kada je 1999. godine Žuti jež ušetao u Visoko, mnogi su bili protiv smatrajući da KTK može raditi kao nekada. U eri Brke Žuti jež je bar nekako podsjećao na onu fabriku kakva je prije rata bila KTK u doba “mračnog” socijalizma. Velika firma gdje se radnik poštovao i bio pošteno plaćen za svoj rad, mada ni tada nije bilo sve ni blizu idelanog. Njegovim odlaskom odnos radnik – poslodavac počinje biti sve gori i gori. Danas taj odnos više podsjeća na odnos radnik – poslodavac koji je bio prisutan u drugoj polovini XVIII stoljeća u zemljama gdje je industrijska revolucija uzimala maha. Takav odnos najbolje opisuje roman Žerminal (Emil Zola) upravo iz tog perioda. Danas, sa postojećim informacijama koje dolaze iz ježeve kućice sve to i potvrđuju.
Zakon o radu FBiH predviđa radno vrijeme od 40 sati sedmično + prekovremeni rad (u slučaju više sile: požar, potres, poplava) od maksimalno 10 sati sedmično. Opet s punim pravom mogu reći da Goruša i Topuzovo Polje se ili gore ili tresu ili plave svaki dan, jer se često desi da radnici rade po 12 sati šest dana u jednoj sedmici. Pa su radnici ježeve kućice tako prošle godine u mjesecu maju i junu imali ukupno preko 500 radnih sati (500h/43 radna dana = preko 11 sati dnevno), a ovo nije jedini primjer, pa se desila situacija da su jednu sedmicu uposlenici imali 7 radnih dana od po 12 sati i kao vrhunac rad bez i jednog dana odmora od 26 dana (subote i nedjelje redovno radne).
I sada dolazimo do najbolnije tačke: (ne)ljudski odnos prema tim ljudima
U svih 15 godina postojanja ježeve kućice u Visokom, postoje ljudi koji su uz manje prekide ili bez njih od prvog dana zaposleni. Neki od njih su napredovali, neki su mijenjali radna mjesta, pa su bili na vrlo teškim radnim mjestima kao što je rad na štavljenju kože, proizvodnje BMW ručice udišući jako štetna ljepila, rada na mašini za šivanje u vrlo nezgodnim položajima za vrat i kompletnu kičmu. U 10 do 15 godina ljudsko tijelo se potroši, pa nakon rada u teškim uslovima po 12 sati javljaju se bolesti organa tijela koji su bili najviše izloženi, u prvom redu oboljenja kičme i nervoze koje se javljaju zbog vrlo stresnih rokova, prijetnja odbijanja od plata i sličnih situacija. Zbog nemogućnosti izvršavanja svojih radnih sposobnosti nekolicina radnika je bila primorana na uzimanje bolovanja i neki su već imali i operativne zahvate dok drugi će ih tek imati. Sada u momentima, dok potrošeni uposlenici pokušavaju misliti na svoje zdravlje da bi ostali sposobni ako ne za rad već za normalan život iz ježeve kućice im stižu “pokloni” koji su izazvali šok kod ljudi, pa su neki morali tražiti pomoć i neuropsihijatra, Odluke o otkazima Ugovora o radu. Nakon godina i godina iskorištavanja i uzimanja zdravlja i snage vlasnici ježeve kućice se pokušavaju osloboditi ljudi koji više nisu potpuno radno sposobni. Sada trebamo kao zajednica razmisliti, da li je ovo prva generacija iskorištenih ljudi, a opet su primljeni novi mladi ljudi koji će se sigurno za 15 godina naći u istoj ili sličnoj situaciji ako uspiju uopće izdržati 15 godina. Trebamo razmisliti da li će jedna velika firma uništiti hiljade naših sugrađana?
U narednim danima očekujemo početak pravne borbe 40-ak ljudi, koji su dobili otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a u momentu dobijanja otkaza su bili na bolovanju.