U stvari mahalski žohar umjesto mozga ima samo centralni nervni sistem kojim skuplja informacije i pronalazi sebi hranu, ako ništa drugo, barem onu duševnu, kojom se naslađuje… Taj centralni nervni sistem ima svoje nedostatke. Prilično je ograničen. Ne može da procesira pojmove tako da nije u stanju da pojmi ni osnovne ideje i koncepte. On percipira i sam sebi tumači svoju žoharsku stvarnost prema svojim intelektualnim kapacitetima. On može osjetilima da nasluti, načuje neke ideje, ali ne može intelektualno da ih obradi, razluči, te konačno pojmi, poreda i postavi na njihovo mjesto u glavi kao nešto što se usvaja i što ti onda i pripada. Žohar u idejama ne vidi nikakvu vrijednost, niti osjeća obavezu ili odgovornost da se njima bavi. Žohar se bavi samo onim što neposredno vidi. Zato žohar ne vidi nevidljive granice koje definišu ideje. Kao i državne granice, granice unutar društva su takođe nevidljive i baziraju se na određenim konvencijama.
One su koncipirane kao granice između različitih “koncepata”, da tako kažem, kao što su na primjer “privatno” i “javno”. Žoharu ne ide u glavu, tj. u njegov centralni nervni sistem da se svako može, smije i treba baviti javnim, da je to legalno i legitimno jer je politička stvarnost koncipirana kao javna stvar ili res publica. Javno je javno, zato se i zove javno. A da se ne smije baviti privatnim: ne smiješ zalaziti u privatnu sferu, jer ta ista res publica je tu da zaštiti građanina od žohara koji bi mu rado upali u život. Žohari misle da smo mi ovdje prepušteni jedni drugima na nemilost i iživljavanje. Zato žohari ne mogu nikad imati funkcionalnu državu osim ako ne zgaze tog žohara u sebi.