Život je poput modre rijeke. Na izvoru polahko ide, a voda je bistra, čista poput djeteta. Čedna, bezbrižna, lijepa. Polahko ide i pomalo žubori. Ne zna da je čekaju strme litice i pritoci, ne zna da je pod njom dug put borbe sa prirodom i nevremenom. Bezbrižno ide svojim tokom. Kako se odvaja od svog izvora, njena brzina sve je jača, njena boja sve tamnija.
Postaje modra rijeka koja huči kada prolazi ispod mostova, koja prima sve pritoke, a kada ne može da ovlada njihovim vodama, postaje poput naših života, CENTAR GDJE SE SVE SLIVA. Sliva se i dobro i zlo i sreća i tuga.
Kako huči svojim koritima, zatekne ponegdje vesela lica, ponegdje vidi djevojku koja plače, momka koji čeka. Vidi ženu koja je ostavljena, dijete koje se kupa, vidi one koji se vole i one koji se rastaju. No, ne može da stane da bi pomogla. Mora da ide, da nastavi svoj put. Rijeka nekad teče brzo, nekad sporo, nekad prepliva sve, nekad presuši. Baš kao i život. Nekad smo veseli, nekad tužni. Nekad mislimo da nas emocije preplivaju, a nekad da nema ništa vrijedno našeg uzdaha. Tada trebamo da se ugledamo na rijeku. „Valja nama preko rijeke“, jer valja nama svima preživjeti, valja nam se boriti sa životnim nedaćama, sa porazima, sa gubicima.
„O duljini i ne sanjaj.“ Kada smo tužni, nesretni i nespokojni, trebamo stati pored rijeke i osjetiti kako njena struja nosi sve, kako nema stanke i predaha. Trebamo prikupiti njene snage da bismo nastavili putem svojim.
I onda, kada smo sretni, kada nam srce pjeva od radosti i tada trebamo pregaziti rijeku, bila ona modra ili zelena, trebamo stati u njen pličak sa spoznajom da ta rijeka zna biti preduboka, zna biti brza i puna iznenađenja i da bi nas mogla povući na svoje dno.
Rijeka je život, a život je rijeka. Trebamo čvrsto stajati i biti dobri plivači da bismo prevazišli sve prepreke koje nam život nosi.