Na ispraćaju 175 identificiranih žrtava genocida u Srebrenici, koji je bio jučer u krugu Gradskih grobalja u Visokom, sreli smo i Elvira Špiodića, koji već godinama živi u Visokom, svake godine prisustvuje ovom tužnom ispraćaju, a i sam Elvir je porijeklom iz Srebrenice i sa 19 godina je prošao svu golgotu Srebrenice i probijanja kroz planine i neprijateljske linije do slobodone teritorije. Emocije su prisutne kao i svake godine, a svake godine su i sve veće i sve teže je prisustvovati ispraćajima. – “Kada je Srebrenica u pitanju, kada se spomene Srebrenica ja oborim glavu i dignem ruke i kažem hvala Ti Gospodaru što sam preživio i molim Te smiluj se onima koji su izgubili dušu u ovom stradanju.
Srebrenica mora da se pamti, ne zato što mi želimo neka krvoprolića ili osvetu, ne daj Bože, već upravo da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica. Srebrenica je krik do neba, cijelog naroda i cijelog svijeta, ali prije svega bošnjačkog naroda i zbog toga neka je proklet bošnjački narod ako zaboravi Srebrenicu. Zaista, poslije tog zaborava nema čemu da se nada. U Srebrenici sam i ja izgubio nekoliko rođaka, radi se o relativno mlađim ljudima. Svaki ovaj događaj oko Srebrenice, nekoliko dana prije i nekoliko poslije ostavlja duboke tragove u mom životu, i ta sjećanja, ali i svaki dan i svaki spomen Srebrenice. Ja sam samo godinu dana prije pada Srebrenice postao punoljetan, taj put sam prešao pješice i znam šta se sve dešavalo i molim Boga da se više nikome i nikada ne ponovi Srebrenica.”