Mjesto mog istinskog hodočašća. Bosanac sam i ne znam kako bi neko ko je rođen u Bosni mogao sebi dopustiti, osim ako je baš toliko bolestan i slab, pa čak i takav, da ne dođe u to svetište, taj podzemni grad pomorenih očeva, muževa, braće, sinova. Potkraj 20. stoljeća, u epohi raketoplana, robota, digitalnih ekrana, soldateska manijaka vratila je historiju u beznađe besprizornog barbarstva. Pred mnoštvom savršenih redova mezara osjećao sam se izgubljenim i stid me je bilo, što sam čovjek.
Jer, ljudskim sudom u Den Haagu sude neljudima. Potreban je sud, da bi se spriječio linč, ali sud častan i kratak, s jednom jedinom mogućom presudom: vješanje. Krvniku Miloševiću nije pripadala prirodna smrt, kao što ne pripada ni svim njegovim antipodima. A taj sud predstavlja lakrdiju i poniženje, nagradu zlikovcima koji se izruguju žrtvama i omogućavaju da se pjevaju grozomorne pjesme-rugalice. Ali, ako! Doći će po sve njih njihov demon smrti. Suzama majki i kletvama nedužnih neće umaći. Nije taj genocid samo od juče. On je nastavak genocida krivoslavaca nad Bogumilima Dobrim. I pored svega, uzalud im je sav taj čin zla nad plodnom zemljom, nad lijepom Bosnom, tom poezijom prirode i kolijevkom mira, spokoja, ljepote, inteligencije, tolerancije, zajedništva, nenasilja, dobročinstva, gostoprimstva, stvaralaštva, kulture. Nisu Bosnu pokorili ni Rimljani, Mlečani, Tatari, Napoleon, Turci, Austro-Ugari, Talijani, Nijemci, Rusi, pa neće ni ovi stari-novi pavelićevci i mihailovićevci. A i NATO ne poznaje igru bosansku, moć folklora, melosa oslobodilačku suštinu nepokornog duha sevdalinke.
Nije Drina, kao ni Una i Vrbas, ili Neretva, ni carska, ni daytonska. Ohrabrujuće: vidjeh dvije ekskurzije đaka. Dolaze i vodič im govori. Ali još će više njegove riječi biti ispunjene smislom ako mu slušatelji budu sa Cetinja, iz Prijedora, Bijeljine, Trebinja, Niša, Valjeva, Obrenovca, Jagodine… Ako to vrijeme ikad dođe. A plašim se, ni to vrijeme, ni oni, neće doći. Mnogo je bezdušnicima jednostavnije da „zaborave“ svekoliki svoj grijeh. Prastar je to fenomen. Kradu, lažu, napastvuju, muče, ubijaju. A tuđe ne boli. Kad ih uhvate na djelu, ili post festum, negiraju. I tako, propuštaju da ikada postanu ljudi. Ne žele biti što nikada nisu ni bili, to je njihovo vječito prokletstvo. Nevjerovatnim se čini da su pripadnici srpskog naroda koji je tako teško stradao u Drugom svjetskom ratu usudili se da dignu ruku na svoju državu i da svoje sunarodnike drugih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, posebno Bošnjake, izlože surovim mučenjima i poniženjima kakvima su njihove roditelje i djedove izlagali ustaše u Jasenovcu. Utoliko je užas veći što se sve događalo pred medijima svjetske javnosti žedne takvih senzacija. Sofoklo je u liku Edipa i njegove nesrećne djece-braće ovjekovječio poruku etičke prirode. Čineći drugome zlo, makar i nesvjesno, vinovnik ga čini sebi samome, jer, ono će se vratiti njegovom drugom, sedmom, dvadesetom u nizu, potomku. Povijest je to provjereno i nepobitno dokazala.
S Bosnom je posebno strašno to što su je 1992. napali sa svih strana. Planirano, u makro-psiho-eksperimentu. Napali su je da u njoj ubiju slobodu, državnost, etnos, melos, kulturu, netaknuti eko-raj, da je rastoče, rehabilitirali su zločince, napali su vode, gradove, sela, minirali plodne njive, šume, oteli rudna bogatstva, privredu, ušteđeni kapital, napali su mukotrpno stečen mir umirovljenika, tekovine Revolucije, napali su nejač, majke, kćeri, odveli sinove jedince, napali su sve. Ali, neće im vrijediti. Nijedna suza i kap krvi nisu kanule uzalud. Nije zemlja Bosna to što su oni mislili. Progovoriće slijepi Edip u njima, kad-tad.
U aprilu prošle godine proputovah i istočnom Bosnom, u pravcu Novog Pazara da bih kao nezvanični predstavnik Izraela prisustvovao otvaranju Instituta za proučavanje genocida. Zahvaljujući ljubaznim domaćinima Bošnjacima Sandžaka i ostalim prijateljima saznadoh o dugo tajenoj povijesti jedanaest uzastopnih genocida koje stanovnici Srbije, Crne Gore i istočne Bosne počiniše protiv svojih sugrađana samo zato što su Muslimani-Bošnjaci. Samo u toku Drugog svjetskog rata ubijeno je između 30.000 i 35.000 Bošnjaka Sandžaka. U posljednjem ratu cijeni se da je širom Bosne stradao 68.101 Bošnjak. Čini se beskrajnom mora Yu-ludila i nečovještva.
(Dio reportaže “Jasenovac – Kozara – Potočari – Jablanica” – 27.12.2012.)