Otkaz za dvadeset ljudi u Gradskim grobljima, otkaz za četrdeset ljudi u Preventu sa ugovorima na neodređeno, radnici RTV Visoko bez plate tri mjeseca, broj nezaposlenih na Birou za zapošljavanje Visoko je danas veći nego u novembru 2012.godine… to je stvarna i realna slika Visokog u ovom trenutku.
Načelnik Efendić povećao budžet Općine Novi Grad Sarajevo za 2 miliona maraka, Nermin Mandra upošljava nove ljude u Kaknju i ima budžet tri puta veći od budžeta Općine Visoko, privrednici iz Visokog odlaze i grade postrojenja po Kaknju, u Tešnju otvorene nove četiri fabrike, načelnik Suad Huskić provodi u djelo projekt toplifikacije…
Sve ono o čemu mi lažemo, obećavamo, “politički mudrujemo”, predlažemo inicijative i donosimo zaključke, u drugim općinama se dešava. Ne navodim primjere općina gdje su načelnici iz nekih drugih stranaka u odnosu na našu općinu, svi su SDA i svi su dobili mandat 2012.godine. Na ovakve nepobitne činjenice i usporedbe u Visokom vas proglašavaju neprijateljem i četnikom, uigranom providnom metodom preko stranačkog glasila gdje te četnikom naziva upravo deklarisani četnik i ulizica sa sumnjivom prošlošću, a uz to i ratni dezerter. Isto je tako bilo i prije 18 mjeseci kada sam u jednoj kolumni napisao da je “Car go!”, s tim da sam tada bio i kakanjski šupak. Ta reagiranja niske vrste samo potvrđuju činjenicu da se neko u toj kritici itekako prepoznao i da ga istina jako boli. Na nama je da nastavimo kidati otrovnu paučinu iluzija, a otrovni pauci će sami sebe poloviti, mi ćemo im samo neznatno pomoći u tome. Zapravo, u zdravijim visočkim porodicama trebao bi se gajiti oprez prema lokalstranačkom entuzijazmu, suprotno jednoumlju ovih drugih.
Kako je nisko nemat’ samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara –
Kako je nisko nemat’ samosvijesti…!
Ustvari nisam više imao nikakve namjere do oktobra i izbora pisati bilo kakve kolumne i iznositi bilo kakve stavove, jer pošteno bi bilo da se sada politički “pomarišu” između sebe, a ne da se skrivaju iza novinara ili bilo koga drugog. Dosta su se te političke kukavice i budžetski paraziti krili iza tuđih nepotpisanih tekstova i odvratnih komentara sa lažnim nickovima. Red bi bio da izađu na megdan i kažu narodu to što imaju i da stoje iza toga.
Na preporuku prijatelja neki dan pročitah novelu Gabriela Garcie Marqueza pod nazivom “Pukovniku nema ko da piše”. Novela je napisana između 1956. i 1957.godine, a objavljena je nešto kasnije 1961. godine. Priča je to o siromašnom pukovniku, veteranu rata koji se nada penziji obećanoj prije 15 godina. Pukovnik živi sa asmatičnom ženom u jednom malom selu gdje poslije 23.00 sati nema nigdje nikoga. Radnja je postavljena u vrijeme kada je vladala cenzura i posebni zakoni. Potresna je to slika neimaštine, poniženja i propasti. To je priča o tragičnim likovima u okviru još veće tragedije koja uključuje moljakanje, svakodnevna poniženja u neposrednoj okolini, korupciju lokalnih moćnika i patetične pokušaje borbe pijetlova. Sve zajedno kao dijagnoza truhlosti društva u kojem se živi. Mudar je moj prijatelj koji mi je preporučio da pričitam prvo značajnije djelo njegovog omiljenog pisca, znao je on da ću ja u ovoj noveli pronaći toliko sličnosti sa mjestom našeg zajedničkog zavičajnog odrastanja.
I tako čekajući nešto što će im promijeniti život nesretni pukovnik i njegova žena su morali pojesti i pijetla da bi preživjeli, iako je bio sjećanje na sina i jedini izvor zarade kroz borbe sa drugim pijetlovima. Da skratim i pređem na suštinu. Na kraju pripovjetke žena pita pukovnika, (koji je svaki dan išao na poštu čekajući to neko pismo, a zapravo čekajući to nešto bolje), ŠTA ĆEMO JESTI? Na šta joj on odgovara: GOVNA.
Ja mrzim one, što pred drugim puze
I mrzim liske, što ništa ne rade
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade
I sve alčake, što pred drugim puze.
Ambicije onih koji predstavljaju aktuelno Visoko kroz vlast su daleko veće od njihovih mogućnosti, pogotovo sada kada jedni druge ostavljaju kao haringe na pučini mora i kada je nevidljiva proteza koja je držala kičmu stranačkog entuzijazma u fazi potpune dezorijentiranosti. U posljednje dvije godine u Visokom se nagomilalo toliko svakojake mržnje među ljudima nastale kao popratna pojava odnosa vlasti prema onima koji su je i birali. A mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije. Temelji se na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i uopšteno se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prezira i nenaklonosti. Uzroci mržnje često mogu biti sebičnost, zavist, povreda osobe, ljubomora ili neuzvraćena ljubav. Ona se temelji na strukturi ličnosti osobe koja mrzi. Mržnja je u tom slučaju osobina osobe, a mržnja je samo izraz inherentne mržnje. Mržnja kao suprotnost od ljubavi ne samo da prezire ljudsko biće, nego mu želi i naštetiti ili ga povrijediti. Predmeti se u osnovi ne mogu mrziti, samo se može osjećati odbojnost ili gađenje prema njima, jer se stvar može uništiti ili ukloniti, ali se ne može ozbiljnije i mrziti. Mržnja prema toponimima je psihopatološki poremećaj, kome treba tako i pristupiti. Zahtjeva kliničku analizu i terapiju.
I nikad nikom “Pardon” neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom “Pardon” neću reći.
Običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće. Život na koji se pristaje bez otpora jest bijedno tavorenje, a izabrani život jest sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. I to je, to. To je moj problem s “njima”, a oni uopšte nemaju problem sa mnom ili sa Visoko.co.ba ili bilo kim drugim. “Oni” imaju problem samo sa istinom. Nažalost, mentalitet “spuštene glave i savijenih leđa”, u ovom gradu je stvaran stotinama godina prije nas, ne mislim da to treba da mijenjam, možda neko uživa u toj vrsti mazohizma kao u onim perverznim njemačkim pornićima, ali ipak osjećam neku obavezu i odgovornost da se reaguje u javnom prostoru Visokog. Na tom putu jasno vidim liniju i razliku između prijatelja i neprijatelja, kao što to i ranije napisah u jednom od tekstova. Objavljivati neugodnu istinu donosi probleme i neprijatelje i ja to u potpunosti razumijem i prihvatam. Ali svakako da ću se sjećati riječi i djela neprijatelja, ekvivalentno sjećanju tišine “prijatelja”.
Ta za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.
Visoko može i mora bolje, moja generacija i ovi stariji od mene pali smo na ispitu, propisno smo se isprovaljivali u svojim nedoraslim pokušajima da Visoko napravimo boljim. Sa ovih četrdeset godina mi kažu: “To su najbolje godine, sad si najproduktivniji”. Ali isto to su mi govorili i sa trideset!? U međuvremenu od deset godina Vema još uvijek stoji kako stoji, KTK propada kako propada, radnici Veleprometa i Vitexa još uvijek ne mogu u penziju i sve ih je više u Vareškom polju, Bosna je u trećem rangu takmičenja… Vrijeme je da snaga i pamet Visokog budu drugačiji i mlađi od nas, mladi neopterećeni hipotekama prošlosti i oni kojima potrošeni politički paraziti sužavaju prostor djelovanja iz vlastite pohlepe. A do tada sam sebi u rijetkim trenucima kada nekada malo resetujem sistem i popričam sa sobom, trudim se poslušati savjet onog drugog mene koji mi kaže: “Izdržavaj napade prilagođenih, upotrijebivši ih kao argumente za priskrbljivanje značajne količine resursa koji će ti mozak osloboditi stege i blokada uzrokovanih učmalošću sredine i tvoje percepcije stvarnosti u konačnoj nakani.” Ko kontam da bi to mogao biti put za neko drugo i bolje Visoko, ono kojeg često gledam na starim slikama Osnovnih škola: “Ognjen Prica”, “Ahmet Fetahagić” i “Janko Balorda”…
Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim k'o svetost u srcu i duši –
I slavim samo samosvijest i snagu…
Bliže nam se Opći izbori, zbog toga cijelo vrijeme se trudim da u tekstu ne budem “medijski guslar” neke od političkih opcija premda bez obzira šta i kako pisao svako ima svoje subjektivno mišljenje zasnovano na nekim interesima i ubjeđenjima. Hrabrost je ono što treba Visokom na svim poljima pa tako i političkom. A hrabrost iznošenja svojih stavova javno u Visokom je obrnuto proporcionalna riziku i strahu koji nosi sa sobom. Stoga sam se divio hrabrosti jednog visočkog imama koji je javno iznio svoj stav prije dva mjeseca ponukan onim poplavama i vjerovatno predstojećim izborima. Pa tako Behaija Zeherović, imam džamije u Šarenim Hanovima u Moštru napisa: “Sredstva od političkih kampanja usmjeriti za štete uzrokovane poplavama. Dosta nam je ćevapa, evo još nam u grlu stoję, dosta nam je balona i zastavica, možemo mahat jedni drugima do Kijametskog dana i sa onim od prije nekoliko godina, dosta nam je vala više i onih prodatih sevdalinki i ilahija, i dosta nam je i kola bosanskog, naigrali smo ga se manta nam se od njeg’ i dan danas. Ja kao birač, odričem se “hljeba i igara” zarad pomoći ugroženim porodicama. Dragi Bože, ojačaj nam pleća, da možemo sa sigurnosću nosati svoje terete.”
A ugroženih i siromašnih u Visokom je sve više i to je stvarna slika Visokog, suprotno nekakvim “novim realnostima” koje vide samo oni koji imaju siguran koeficijent na plati s budžeta koju primaju od poreznih obveznika. Visočka realnost je Haris Zahirović iz Ljetovika kojeg NTV Hayat neki dan snimi u emisiji “Ispuni mi želju”.
Razume ljudski, ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski, ti si boštvo moje…!
Cijelo vrijeme kroz ovu kolumnu odvajah pasuse pjesmom “Moja ispovijest” od Muse Ćazima Ćatića koja nekako baš slikovito prikazuje stanje i okolinu u kojoj živimo kao produkt onih koji protekle dvije godine misle da su Visoko. Do nekog novog vremena, drugačijih vrijednosti i boljeg Visokog kojem se nadam najdalje do 2016. godine, a nakon lokalnih izbora, do tada, kad je već cirkus, nek klovnovi odigraju svoje uloge do kraja. A i kad smo kod pjesama koje oslikavaju situaciju u kojoj živimo možda sam se trebao služiti onom Štulićevom “Big Band”, ako ni zbog čega drugog, onda zbog novijeg datuma nastajanja:
Želje ti bozo gramzivost daju
rekli bi svinja si
Muguće bozo osjećaš stravu
pršut si zapamti
Da li te opravdava my friend
to što su ti oči veće od mogućnosti
Treba ti lova
kradi od svoga
i još da ti popušim
sužene su ti bozo mogučnosti
Ako iko ikada
napiše pjesmu nad pjesmama
(to će biti pjesma)
o srazu ljudskih bića
i poganih svinja
(sjeme im se zatrlo)
postaće besmrtan
jer netko se opako našalio
stavljajući nas na isto mjesto
i dajući nam toliko toga sličnog
moj Bože toliko toga sličnog
(helada se još nije oporavila)