Od viška kažu glava ne boli, ovisno o kakvom se višku radi. Isto tako onda i od nekog manjka glava ne boli, ako je u pitanju tjelesna težina ili bilo kakvo neželjeno opterećenje. Višak dobrog nije loš, odnosno dobar je, ali se na njega mora dati sadaka ili zekat, da je čist i halal. Nemam namjeru da idem u dublje religijske koncepte ljudske psihe, viška ili manjka u istoj nekog od ljudskih kvaliteta ili karakteristika, već ću se osvrnuti na jednu od ranije poznatu teoriju, odnosno studiju, koju sam nekako zaboravio, a na koju me podsjetio moj dobar drug prije nekoliko dana.
Kakve veze ima psihološka studija nafuranog mediokriteta, komunizma, socijalizma, kapitalističke demokratije, islama i Mule Hodžića, otprilike se može pročitati ispod. Posmatranje čovjeka u sadašnjosti, sa religijske instance u nekoj kvazi sekularnoj zemlji, je da tako kažem neophodno, ali čovjek u društvu ima više nijansi koje mora sklopiti u jednu osnovnu boju svog karaktera koji nosi u sebi, a religija je neko vezivno tkivo, ako čovjek ispravno vjeruje i sukladno djeluje. Ali ako gledamo ljude bez uticaja religije, već čisto onako ljudski, sirovo, onda se mogu primijetiti razni zanimljivi elementi, koje ni religija u takvom čovjeku ne može ispraviti na pravi put.
Upravo tako posmatrajući ljude oko sebe, u vezi sa studijom koju sam spomenuo ranije, razmišljao sam o tome koliko se čovjek prvo mora definirati kao sirovo ljudsko biće, da bi u sebe primio suptilnu, sofisticiranu religiju, koja će na čistim i plodnim temeljima od čovjeka napraviti efektivnog vjernika, u pravom i ispravnom smislu te riječi. Čovjek mora učiti, da bi živio, i to je imperativ, razne nauke su se pokrenule iz potrebe, pa tako i nauka zvana psihologija. Jednom prilikom sam čuo jedan komentar, kako je islam kao religija, najviše nastudirana u smislu psihologije, prema pojedincu, pa potom i prema zajednici, kao sociologija. Jedna simbioza, psiho-sociološka religija islam, onoliko koliko je pojedinac dobar, toliko je i društvo dobro. I vice versa, odnosno obrnuto proporcionalni odnos.
Dva Američka psihologa, Dejvid Daning i Džastin Kruger, su autori studije koja je donijela kao rezultat Daning-Krugerov efekt, odnosno pojave kod ljudi, neke vrste iluzorne superiornosti ili nafuravanje bez pokrića. Ona se manifestuje tako što ljudi koji nisu intelektualno ili znanjem, i emotivno jaki dovoljno za neki nivo odgovornosti, sebe nametnu na pozicije, koje to iziskuju i onda silom sebe guraju i tako čine štetu sebi i drugima. Ljudi koji imaju manjak znanja i intelekta, imaju višak bolesnog samopouzdanja, i guraju se svuda i u svašta, i prave štetu. Ne treba ići daleko u pronalasku takvih primjera, kad ih imamo u našem gradu, državi, napretek. Zanimljivo je i kako ljudi dođu u to razno stanje sposobnosti, neko dođe kao plod nekog sistema, u kojem se traži podobni i poslušni egzekutor neke politike, a koji je ograničen intelektom i emocijama, pa je kao takav pogodan za manipulaciju, i kod takvih se stvori efekt važnosti prema ostalim, a pokornosti prema eliti u sjeni.
Čovjek je individua za sebe
Neki dođu sami od sebe, jednostavno imaju svoj paralelni svijet, koji u jednom trenutku se prelije na stvarnost, i onda takvi ljudi sebe individualno krenu gurati tamo gdje nisu prirodno predodređeni da budu i djeluju. Neke njihove žene nafuraju da vrijede, samo da im obezbijede finansije za trošenje, a ujedno i da ih se kutarišu iz kuće. Neke stranka dovede, a to je već iznad pojašnjeno kako to funkcioniše. Kod ljudi koji pate od ovog efekta, a kao što vidimo, kod nas ih ima i previše, u svim slojevima društva, preovladava odsustvo samokritičnosti. Oni jednostavno nisu u stanju, ili su preludi, ili hipnotizirani, ili nafurano bezobrazni i opasno ubijeđeni u svoje postupke, da uvide svoje greške, nesposobnost da budu svjesni svoje nesposobnosti i onda oni srljaju u sve veće greške i štete.
Međutim, nisu ova dvojica psihologa tek sada prvi došli do ovog zaključka, poslanik Muhammed s.a.v.s., je za svog života najavio da će doći vrijeme kada će neadekvatni ljudi biti na bitnim funkcijama i da će se pitati, donositi odluke, a niko ko to bude uviđao, se neće smjeti iz straha za svoju sigurnost, pobuniti protiv njih, i kako vidimo, sve je više raznih daija, uleme, halifa, političara, biznismena, doktora, koji se nameću, a nisu predoređeni za tako važne funkcije. Ako gledamo iz obje perspektive, sirove ljudske i sofisticirano religijske, problem je u čovjeku i društvu, a sve zbog neznanja, nedostatka morala i ubjeđenosti da se neko nečim mora baviti i da to tako treba. Ako neki čovjek ide u džamiju, on je po automatizmu dobar i treba mu dati neku funkciju da se bavi, a u realnosti, on ide u džamiju po automatizmu, a za funkciju nije ni pod razno.
U drugom pogledu, ako čovjek ne ide u džamiju, a kaže za sebe da nešto zna raditi, samouvjereno i onda mu se da posao, a on ga ne zna raditi, onda možemo reći da smo po automatizmu vjerovali čovjeku koji je slagao ili precijenio svoje sirove ljudske mogućnosti. U religijskom svijetu, osnova je stepen vjere i aplikacija iste i od toga sve kreće, kao i sagledavanje svojih realnih mogućnosti, ali i razmatranje uleme o realnim mogućnostima indivualaca i korisnog djelovanja u društvu. U sekularnom društvu se gleda nečije obrazovanje, kako odgojno, ono što nosi iz kuće, tako i ono školsko, pa onda pomalo i religijsko. U malim sredinama, poput naših, to se kaže: “Znam ga ja, iz fine je porodice, inžinjerske, radničke, vjerske, partijske, sportske, ovake onake“, i onda se po tom dalje slažu predispozicije. To nije adekvatna metoda procijene, jer nije precizna u većini slučajeva. Svaki čovjek je individua za sebe, bez obzira na to iz kakve kuće dolazi, rijetki su oni koji su genetski i porodično konzistentni u potpunosti.
Efekt Daninga i Krugera, umjesto efekta Mule
Manjak kvaliteta, a višak štetnosti, ide pod ruku sa onom demokratskom u nas, bolje podoban umjesto sposoban. Mnogo je primjera kako jedna generacija nije ni nalik onoj prethodnoj, jer svako ima svoju priču, svoju namjeru, put, način i ćeif. I onda ovdje dolazimo do Mule Hodžića. Jednog od najupečatljivijih ljudi Visokog u nekoj najskorijoj historiji, unazad nekih 40-ak godina.
Upoznat sam sa likom i djelom komandata Mule, a neki dan sam pregledao njegov zadnji intervju koji je dao TV Visoko, u septembru 1992. godine, a preminuo je u mjesecu decembru iste godine, na radnom mjestu, a gdje bi drugo. Naime, intervju počinje novinar sa uopštenim kratkim pitanjem, nakon čega Mulo drži konstruktivni informacioni odgovor i govor, koji kada se danas presluša, može se iskoristiti kao baza za pokretanje firme i poslovanja iste. Meni je bilo dovoljno tih 20-ak minuta njegovog govora, da zaključim da sa njegovim krajem, krenuo kraj svega što valja u Visokom. Kraj privrede, poslovanja, dogovaranja, rada, izgradnje, planiranja, nafake. Kako, kada su tada došle nove snage, koje su se vodile nekom islamskom percepcijom svijeta, uokvirenom u demokratskoj sekularnoj SDA.
Da se razumijemo, SDA nije islam, niti je komunizam islam, islam je najbliži socijalizmu, ravnopravnosti, a SDA to nije sprovela u djelo. SDP to nije sproveo u djelo i niko drugi od novih partija, to nije sproveo u djelo, niti će. Sve dok je manjak pameti, a višak hormona i zaluđenosti primitivnim kapitalizmom pod plaštom vjerskih sloboda i podobnosti, kao i hinjske gladi za materijalizmom duboko ukorijenjenom u genetici, ovdje će vladati efekt Daninga i Krugera, umjesto efekta Mule. I onda neki kažu kako Mulo nije umro kao musliman, nije mu bila dženaza klanjana, nije ovo, nije ono, a oni kao deklarirani muslimani nisu napravili ništa za zajednicu ni u mjeri mikrona u odnosu na Mulu. Naprotiv, doveli su Visoko na veoma niske nivoe, društveno i privredno, obrazovno, kako god, sve su u minus zakucali.
Ona stara država je iznjedrila kadrove koji su pomno birani, i koji su opravdali ukazano povjerenje i zadatak, a ova druga satrana država je na žalost dobila kadrove koji su na demokratsko nacionalnoj lutriji dobili najviše izmanipuliranih glasova, od naroda koji je izgubljen u vremenu i prostoru u svakom smislu, ako pogledamo dublje unutar mentaliteta i aktualnih prilika. Oni ljudi su gledali da se dokažu sistemu, koji ih je školovao i stavio na određene funkcije, a ovi sada nisu sposobni ni da se dokažu Bogu u kojeg vjeruju i da opravdaju titulu vladara, vođe, prema ljudima koje predstavljaju, kojim vladaju ovozemaljskim zakonima i od kojih kradu.
Za sve je kriv nedostatak vjerovanja, pravog, istinskog. Jer, ako čovjek vjeruje u potpunosti u Gospodara, onda je u potpunosti svjestan svojih mogućnosti, i zahvalan je na njima, i te mogućnosti iskorištava na najbolji i maksimalan način. Niti se zalijeće, niti podlijeće. Ovdje ja ne kažem da smo mi nevjernici, već da smo nepotpuni vjernici, jer nam fali dosta i zato nam je i zajednica ovakva kakva jeste, neuspješna, depresivna, zavidna i siromašna. Ja ne znam da li je Mulo vjerovao u Boga, i kako je vjerovao ako jeste, vjera je stvar intime, a ne mahanje zastavom, kao što mnogi rade u svom zanosu, koji je površan do katastrofičnih razmjera. Ali znam da ga dosta ljudi spominje u pozitivnom kontekstu i da vjerovatno ima i onih koji mu dovu prouče, a sve po zasluzi.
Balijske hijene
Po svemu sudeći, Mulo je bio čovjek koji je imao svjestan i razuman rezon svojih mogućnosti, znao je šta radi, kako da radi, koliko da radi, s kim da radi i radio je do kraja svog života, bukvalno. On nije imao ni manjak ni višak niti znanja niti samopuzdanja, već je imao kvalitetno izbalansiran omjer, koji je za rezultat imao uspjeh na svim poljima poslovnog svijeta. To je bio čovjek koji zna koliko je kalorija potrebno radniku da radi svoj posao kako treba u jednoj smjeni, koji je svjestan da se nijedan narod od strane drugog naroda ne može etnički očistiti jer kompletan narod može samo Gospodar uništiti, koji u svemu gleda pozitivno i traži da se radi pozitivno, koji jede sa svojim radnicima u menzi, koji ne vozi skupe automobile, koji se ne kune Bogom i laže, koji ne daje obećanja koja ne može održati, koji ima razrađene opcije za uspjeh, koji zna da je jedino rješenje za BiH građanska opcija svih naroda, koji se gnuša hinjaluka i papanluka, neradnika i nacionalnih pihtimiza koji su uništili kombinat koji je gradio sa radnicima tolike godine, koji i dan danas propada i od kojeg prave hale za mali fudbal, a mašine prodaju u staro željezo da bi radnicima platili dugovanja.
To je bio čovjek koji je znao šta radi i radio vrijedno na tome, on nije bio čovjek koji je bio samo podoban i nesposoban, on je bio i podoban, i sposoban, i vrijedan. To su sve karakteristike jednog ispravnog muslimana, pa sad razmišljajte malo o svemu ovome. Moderna vremena su donijela kod nas pogrešne ljude na prava mjesta, ili da se preciznije izrazim, pogrešne ljude na prava mjesta su doveli građani i seljani ove zemlje, koji ne znaju da naprave razliku između podobnog i sposobnog, između korisnog znanja i štetnog samopouzdanja.
Uvjeti u kojim živimo polako, ali sigurno dovode do toga, da će u Visokom za nekoliko godina ostati samo štetno samopuzdanje bez korisnog znanja i djelovanja, a svo znanje će napustiti ovu nastambu. Nama bi najbolje bilo kada bi se preispitali i nekom novom Daning-Kruger-Mulinom metodom se izbalansirao odnos korisnog znanja i zanesenjačkog pouzdanja, smanje se malo površne nacionalno-vjerske emocije, poveća društvena svijest o islamskom socijalizmu i počnu se saffovi ravnati izvan džamija. Da je Mulo živ danas, sigurno bi se povukao kao mnogi drugi pametni i sposobni ljudi, jer u ovakvom zvjerinjaku u kojem dominiraju balijske hijene, niko pametan, pošten ni sposoban ne može uspjeti.