Tek je početak osmog mjeseca, a parlamentarni izbori na svim razinama vlasti su tek u desetom mjesecu. Ipak i kampanja i (pred) izborne igre su odavno počele. Nema manje zemlje, da ne kažem i države- (jer nje i tako na cijeloj teritoriji ove zemlje nema, ili se tako ne osjeća i doživljava)- a da ima više registriranih partija/stranaka, koalicija, nezavisnih kandidata. A to, svakako nije odraz demokratičnosti, već vlastite borbe i želje za ličnim probitkom i boljitkom, mislim uhljebljenjem na četiri godine, u nekoj od poslaničkih ili delegatskih klupa.
I naravno, svi oni kritiziraju one druge, okrivljuju da su oni krivi i za političko, ekonomsko, apatično stanje u zemlji, korupciju, nezaposlenost 55o hiljada, prvenstveno mladih, kriminalnu privatizaciju, itd. i tako u nedogled. Najglasniji i najbučniji su oni koji su do sada promijenili po dvije- tri, a neki i po pet stranaka, među njima nije malo onih koji su obnašali/ obavljali brojne funkcije, koji su obećavali kule i gradove od izbora do izbora, a koji bi se nakon četiri godine i bez posipanja pepelom – ponovo zaklinjali da će samo oni, ( istina sad sa novim partijskim knjižicama i sa drugih stranačkih skupova), riješiti ama baš sve probleme i da ćemo samo zahvaljujući njima i takvima- jesti zlatnim kašikama, a da su svi njihovi protivkandidati lopovi, kriminalci, koji su sve što imaju zaradili na muci boraca, šehidskih porodica i sirotinje.
I svi ti bukači iz nevladinih organizacija, samoformiranih revolucionarnih odbora jogurt revolucije koja je popalila i uništila i ono što nisu neprijateljske granate, ili koji to nisu (namjerno) spriječili, danas su najozbiljniji kandidati za sve funkcije, pa i one najviše u Parlamentu, Predsjedništvu i dr. važnim institucijama sistema.
Polazeći od sebe, koji uz to i kao novinar-urednik nikada- ni prije, ni za vrijeme, ni poslije rata- nisam bio član niti jedne političke stranke/partije- moram reći: treba izaći na izbore, jer sam ja izlazio na s v e dosadašnje. Koliko će to zaista promijeniti političku scenu u zemlji- pitanje je na koje ćemo znati odgovor već po završetku oktobarskih izbora. No, i tada, ko god da pobijedi, ( a ovdje očito pobjednika nema i ne može ni biti), na sceni će biti ili ostati samo postizborno uzaludno kooaliranje političkihj protivnika- koji su jedni za BiH,a drugi mudro opstruiraju i glume, ili otvoreno negiraju tu državu- u zemlji kojoj su rođeni, žive i u kojoj stalno uzimaju najveći dio najboljeg kolača za sebe i svoju familiju.
Ništa se preko noći neće i n e može promijeniti u toj napaćenoj Bosni i Hercegovini. Ni kad je i njoj bilo najteže nisam je htio i želio napustiti, ostao sam, a i sada ovdje živim. Bilo bi zaista irealno očekivati da kao penzioner- baš sad odem i napustim je, kad bi me neko i pozvao i primio… Ostajem u svojoj zemlji, dok me u nju i ne spuste…
Žao mi je što će ovaj moj status, (a nemam ni blog)- proći nezapaženo u ljetnjem mjesecu godišnjih odmora i jadranskih ljetovanja, (bez obzira na lošu materijalnju stranu većine)- dok će neko s nekom slikom, ili nekom dvosmislenom, da ne kažem i bezveznom natuknicom, koja često ni njemu samom ništa ne znači i nije jasna, ili tuđom, prepisanom izrekom izazvati najmanje 289 lajkova. Pa,se pitam, što to ja ponovo i kome s ovim statusima radim i dangubim-. džaba na facebooku…?! Ma rekoh, da se ljudi, (posebno ovi novi birači, mladi koji nisu do sada nikad imali priliku i pravo da se izjašnjavajju)- poslije izbora- ne uhvate za glavu…