Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić istaknuta Visočanka koja odavno obitava izvan svoga zavičaja. Danas uvažena predavačica komunikoloških i novinarskih disciplina na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i autorica nekoliko knjiga i udžbenika: „Medijska globalizacija svijeta“, „Uvod u teoriju informacija“, „Medijska kultura u Bosni i Hercegovini“, „Putopisi-u susret znakovlju vremena i prostora“, ‘Riječ je temelj društvenog života’ i najnovija koja je ovih dana izašla iz štampe ‘Mediji i stvarnost’, kao i desetine naučnih tekstova, analiza, prikaza i eseja u Bosni i Hercegovini i šire. Svjedočila osnivanju Stranke demokratske akcije u Visokom početkom devedesete godine.
Euforija političko-izbornih dešavanja u Turskoj preslikala se i u Bosni i Hercegovini. Slavlje izborne pobjede za predsjedničku poziciju Republike Turske dosadašnjeg premijera Redžepa Taiba Erdoana “preselilo” se u pojedine gradove u Bosni i Hercegovini, pa i u Visoko. Da li uopće ima mjesta ovakvoj vrsti reakcija jednog dijela bh. građana?
Kad je ljudima poteško i kad ih stegne sa svih strana, što bi se reklo, tad i nehtijući i nesvjesno nastoje se oraspoložiti, pripomoći sebi… Građane Bosne ponosne je uistinu stislo sa svih strana, pa vjerovatno dio relaksa i opuštanja nalaze u događajima i ljudima izvan sebe, mimo svog svakidašnjeg tjeskobnog hala, kako bi rekli dobri derviši.
Tako nekako mogu na prvi pogled protumačiti ovo što me pitate. Bila sam u Turskoj na taj dan izbora, 10. augusta 2014., na godišnjem odmoru – u zoni koja je ‘slavila’ pobjedu lijevih i nacionalističkih snaga Turske (MHP i CHP partije) i njihovog kandidata Ekmelettina Ihsanoglua. Tamo nije bilo euforije, ali je bila jedna teška atmosfera, alkohola, buke i neopisivih grafita na svakom mjestu. To također slika drugu stranu iste medalje, svi narodi svijeta, ili onaj dio koji sam sama sretala, nisu više isti. Mirni, tihi stanovnici svojih kuća i naselja. Nešto se značajno promijenilo u ljudima. Svih vrsta i rasa, religija i ubjeđenja, svjetonazora i stilova života. Jedna planetarna drama se odvija pred našim očima. Svako živ vidi strahote avioudesa (mističnih i zakulisnih), strahote lokalnih ratova, drame demonstracija i instalacija koje one nose, pogibelji, genocide, urbicide, kuha ovaj dunja. Kuha žešće od pretis-lonca kad je najugrijaniji. Naša civilizacija u kojoj živimo, globalno je postala izvanjska, pokazna, javna, otkrivena, direktna, gruba, vulgarna. Nema više diskrecije, tihosti, uma, sabura, tabijata, umjerenosti. Nema privatnosti, nema tišine… u većini. Tome su jako doprinijeli mas mediji i njihova imanentno sociološka dimnezija – da se ništa nije ni dogodilo, ako se nije objavilo, pokazalo… Da se građani BiH u kući raduju Erdoanovoj pobjedi (ako im je do tog) niko ne bi ni znao ni tretirao tu radost, ali kad oni požele po ulicama se radovati, e onda to svima zapadne za oko. Ako ima mjesta za mnoštvo gorih javnih i opskurnih reagiranja onda ima i za ovo konkretno. Drugo je pitanje da zašto nam ovoliko ‘javniziranja’ uopće treba!? Pritisnutima treba neka pobjeda, makar tuđa bila!
Neupitne su povezanosti države Bosne i Hercegovine i Republike Turske, prvenstveno u historijskom i u vjersko-religioznom kontekstu. U postojećem odnosu nacionalnih političkih snaga u BiH, da li je ljudski zdravo, historijski opravdano i politički mudro eksponirati tezu u bh. javnosti o bratstvu bošnjačkog i turskog naroda?
‘Tresla se gora rodio se miš’, otprilike bih kazala na ovo Vaše ‘žestoko’ pitanje. Svako svoju brigu brine, pa kad dođe ‘mak-na-konac’ svaki narod ‘svoje krpe posprema’. Ništa od ovoga ne bi imalo toliku pažnju da se ne događa vremenski blizu jedno do drugoga – turski predsjednički izbori i bosanski opći parlamentarni izbori, u dva mjeseca. Da se Erdogan birao lani ili dogodine, sve bi bilo drugačije. Istina, na većini svojih obraćanja, pa čak i nakon same pobjede u Istanbulu oko 16,oo sati i u Ankari oko 21,oo sat, ovaj je turski lider redovito spominjao i Bošnjake uz Kurde, Ermene, Albance, Čerkeze, uključujući ih i pluralnu sliku pluralne nove Turske (smatra se da ih je preko pet miliona u ovoj zemlji), a ne znam da Bosnu i Bošnjake iko od evropskih ili svjetskih lidera ikada igdje spominje. (Osim nipodaštavajuće ili prijeteći).
Bosanskohercegovačko društvo gazi dvadesetu godinu poslije agresije na BiH i nastoji pokrpiti rupe koje se uporno šire, od potrebe za izmjenama Ustava BiH, poboljšanja životnog standarda bh. građana, poremećenog sistema vrijednosti, do iskrivljene političke slike i liderstva. U čemu građani BiH trebaju potražiti perspektivu za zdrav i stabilan život?
Iz osobne perspektive mogu kazati da nastojim njegovati optimizam u svemu što vidim, čujem, saznam… Kako se otprilike veli u Svetoj Knjizi, Bog ne voli da se o zlu i ružnom glasno govori, to može samo onaj kome je nepravda učinjena, jer On sve čuje i sve zna… Kad mi se lično dogodi loša stvar, ili jako loša stvar, tada u toj po mene lošoj stvari odmah nastojim (nakon brojanja do deset i euzubismille i dubokog disanja) pronaći najmanje tri korisne stvari koje imam od te loše stvari. Obavezno se trudim pronaći i naći tri koristi iz naizglednog lošeg, i vjerujte kako vrijeme prolazi sve češće i brže to uspijevam. Naime, nije sve što je na prvi pogled loše, ružno, gadno, teško, mučno istovremeno i loše za nas. Bilo da smo pojedinci bilo da smo kolektiv. Događaji i procesi naime imaju svoje dublje utemeljenje i dalekosežnije posljedice od onoga kako se nama na prvi pogled učini. Kad začačkamo za stvarnim uzrocima i stvarnim posljedicama svega oko nas, onda fakat nađemo čitav jedan nepregledni ocean mudrosti i poruka. Međusobno isprepletenih i uvjetovanih, međusobno uzročnih i posljedičnih… i dogodi nam se da stvari razumijemo onakvima kakve uistini jesu. A to je vrhunac mudrosti.
Za stabilan život potrebno se okrenuti samom sebi – pitajući se – ko sam?, šta sam?, odakle dolazim?, kamo idem? I šta mi je činiti?. Kolajli, ali i poteško. Ne gledati stalno iza tuđeg plota i ograde, ne zavidjeti svakome oko sebe već svojim rukama postići štagod to bilo. I ma kako malehno bilo, posvetiti mu se, biti zadovoljan sa stanjem i imanjem koje ti se trenutno događa. To je konačno i jedna filozofska mudrost i duhovna konstanta koju bismo morali znati pronaći, svako od nas ponaosob. Ma odakle i ma kakav bio.
Perspektiva je mali porodični biznis, na zemlji, u bašči, na brdu, na visoravni, kraj rijeke, potoka… farma koza, farma patki, kokoški, pčelinja kolonija, ribogojstvo, domaća tjestenina, pekmezi, bestilji, zdravi sokovi… Meni je recimo domaći sok od kruške ili jabuke marke ‘Zlatija’ (iz Baš-Bašče) iz Breze puno bolji i uzimam ga u odnosu na sve Fructalove ili neke druge stranjske sokove. Naravno, važan je i sljedeći korak – poboljšati vlastiti imidž o sebi i svojim proizvodima. Naučiti se ponovo živjeti od svoga rada i marljivosti i naučiti se nanovo da je domaće – u pravilu – bolje i zdravije od stranjskoga. I da je to cool!!! A da nije cool hlepiti i sliniti za bjelosvjetskim smećem koje nas okružuje svuda oko nas.
Bošnjaci, kao jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, su izgubili jedinstveni kurs za osiguravanje prosperitetnije države u kojoj žive. Dokaz tome je veliki broj, u svojim programima probosanskih, političkih stranaka koje su potpuno dezorijentirane i koje su svoje političko djelovanje svele na zauzimanje fotelje i upošljavanje svojim srodnika i drugih istomišljenika. Čini se da nestaju članovi političkih stranaka koji su se s iskrenim entuzijazmom politički angažirali. Kako gledate na takve prilike u bh. društvu?
Hvala Vam na toj riječi, zaboravljenoj. Slomljenoj. Entuzijazam. Otkad je nisam čula. Blijedi ta riječ jer su takvi ljudi skoro nestali. Idealisti, entuzijasti i dobričine su danas predmet podsmijeha, ekstradicije, gađenja. Jer je to tako iz cjelokupne kulture i civilizacije kojoj u ovom bajnom 21. vijeku pripadamo skoro natureno. Nakon generacije entuzijasta i uistinu ljudi koji vjeruju u bolje vrijednosti, obično u povijesnom hodu dođemo do čistih surovih pragmata ili utilitarista. Kao kad sin bogataša propije dedin/babin teškom mukom stečeni kapital. Ne zna se koji su gori. Sebični, ambiciozni, nesamokritični i vazda gladni svega i svačega. Oni obično tako zasjednu na tronove ranije pripremljene i sve ‘jame za sebe’. Utom ih vrijeme pregazi kao što to vrijeme čini sa svim i svačim, i ostaje stratište na njihovim mjestima. Nema vjere u Boga najprije, potom nema vjere u etiku i moralno djelovanje, nema vjere u Ahiret i susret sa svim što smo počinili za života (dobro i loše) i konačni sud, te onda ljudi djeluju dnevno-pragmatski. Utilitarno: sve grabe i satiru, ‘use-nase-ipodase’ bez odgovornosti za ‘konačni sud’, stoga imamo stanje kakvo imamo. Nekad davno je trebalo zakonom zaustaviti mogućnost da bilo ko sam sebe kandidira izašta. Jer sad imate ‘svaku šušu’ koja za sebe misli da može biti sve – od predsjednika države i selektora fudbalske reprezentacije do rektora kakvog univerziteta ili muftije i direktora… Kriteriji i principi su najvažniji za zdravu i prosperitetnu ljudsku zajednicu ili grupu. I svakako poštivanje tih principa bez izuzetka. Kod nas su kriteriji i principi srušeni. Nemamo kriterija (struke i kompetencija) i nemamo više uopće principa (kao Bošnjaci, kao muslimani i kao građani). Dopustili smo sami sebi da budemo onakvi kakvi nikada nismo bili. Ništa nije grehota i ništa nije sramota. Eh, kad u zajednicama više ništa nije ni grehota ni sramota, takve grupe i zajednice propadaju.
Pred nama su Opći izbori u Bosni i Hercegovini. Pred održavanje bilo kojih izbora, općih ili općinskih, dosada u našoj zemlji mogli smo čuti da su “odlučujući”. Koliko će izbori pred nama i da li će uopće biti “odlučujući” za građane BiH?
Ove izbore uokviruje uistinu međunarodni kontekst. Većina ne prati sa dovoljno pažnje i znanja događaje u svijetu. A oni su ubrzani kao na brzom filmu. Srušen je cijeli jedan poredak bipolarnosti i ravnoteže sila. Kad ostane samo jedna – onda ta sila uistinu želi biti jedini gospodar. I jedini tzv. imperijalni vladalac. Tako je bilo kroz cijelu pisanu povijest.
S druge strane, skoro sav muslimanski svijet u Aziji, Africi, na Bliskom i Srednjem Istoku i Indijskom potkoninentu je u proizvedenim ratnim sukobima, previranjima ili demonstracijama. Srušeni su dosad važeći temeljni autoriteti politike, diplomacije, ekonomije, kulture, obrazovanja… predsjednike država ubijaju kao pse na cesti, teror i nepravda vladaju svijetom. Nije to došlo slučajno. Niti bez plana velikih islamofobnih središta. U Wikilliks papirima i kod Snoudena potražite bezbroj svjetskih skandala, obijesti i nekulture najviših dužnosnika Planete, krahirale su brojne velike banke i stanjile se sve važne zlatne zalihe po tzv. bogatim zemljama, trač, voajerizam, skandali, primitivizam krase tzv. kulturne događaje i ličnosti, znanje se kao prostitutka prodaje na ulicama i sa lažnim diplomama… to je kroki slika današnjeg svijeta. Znači da će se on, kad stvari poprime još lošije forme, morati mijenjati. Kako? Ko zna, malo ko zna, ali se može naslutiti da pred nama nimalo dobar period ne stoji i s tim treba računati, i s time se treba naučiti ponašati, i s time treba znati opstati. Samoodrživi princip Bosne opet važi – uzdaj se samo u se i svoje kljuse!!! Izbori su stvarno važni i treba izaći na izbore. Tu građani odlučuju ko će raditi javne poslove u ime njih.
Ovih dana navršilo se 24 godine od osnivanja SDA Visoko. Došli smo u posjed nekih materijala o tom događaju ( http://visoko.co.ba/vijesti/politika/5386-izvorna-i-hibridna-sda-visoko ) i Vi ste svjedočili tome. Danas je veoma malo ili gotovo da i nema ljudi iz tadašnjih prvih redova Stranke demokratske akcije (SDA), u redovima današnje visočke SDA. Da li je tako nešto neminovnost u redovima političkih subjekata u BiH?
Ako je tako onda je neminovnost. Jer, da nije tako, ne bi bilo tako kako jest. To se zove ireverzibilnost društvenih kretanja u povijesti, u vremenu i prostoru. Bila sam svjedok osnivanja visočke SDA, ali konkretna politika me nikada nije privlačila. Mislim da je najbolje raditi ono što najbolje znaš i ne micati se sa svog suverenog prostora kompetencija i znanja. Sve ostalo su samo privlačna blještavila koja brzo zgasnu. Ostane čovjek koga zovemo ‘bivši'… U našim mahalama se to ne poštuje. Znate Vi to kao i ja. U svijetu se bivši diplomata uvijek štuje kao diplomata, kod nas je u mentalitetu da ne poštujemo autoritete i ne poštujemo ‘bivše'… češće im se izrugujemo. Nije loše što su novi ljudi, samo je važno da svako obavlja svoj posao čestito i korektno.
Koliko ste često u svome rodnom gradu Visokom? Pamtite prijeratnu perspektivu Visokog, a da li ste upoznati sa današnjim, rekli bi, nesnalaženjem bivših i sadašnjih struktura vlasti?
U zavičaju sam familijarno počesto. Društveno i ne previše. Direktor Zavičajnog muzeja ima običaja okupljati stare i bivše Visočane na kulturnim događajima, što je dobro. A samu vlast slabo poznajem i još slabije pratim. Malo što ne stignem, a malo što me duša boli kad stvari ne štimaju. A ne štimaju kad se ulica u čuvenom Ljetoviku asfaltira dvije-tri godine… na primjer. Ili, kad su općenito trgovi i ulice neuredne, kad je nepotizam preči od kompetencija i sl. I na osobnom primjeru znam jako dobro šta je biti zaposlen ili nezaposlen, ali i Evropa danas grca u nezaposlenosti.
Bosanska kasaba, bosanska čaršija, bosanski gradić ili jednostavno Visoko, kakva je Vaša asocijacija?
Jednom sam to zapisala, mislim u ‘Putopisima…’, da vrijedi bilo kuda poći i otići ako se čovjek ima kome i kamo vratiti. I to je suština postojanja. Zavičaj je neiskorjenjivi dio nas. Kao genom, kao krvotok, kao duša u nama. Nema tog mjesta na svijetu koje mi je draže od ovoga, zavičajnog. I zato mi je drag neko ko je rekao da je zavičaj upravo ono što boli i ono što se voli. Jer ne može biti drugačije. Ne biramo mjesto rođenja, datum dolaska na svijet niti roditelje. Oni su nam unaprijed dati. Stoga, mislim, da su nam oni i zadati. I da nas obavezuju i određuju. Mnogo više no što nam se učini. Kažu da čovjek ima sastav vlastite vode u svom tijelu posve nalik na minerološki sastav vode iz svog zavičaja. U tome je velika mudrost i veliko znanje. Zato ja za najslađu vodu držim onu svoju visočku.
Malo mjesto je kao i veliko. Značajno samo po dobrim ljudima i dobrim djelima kojima se krasi. Hajr-česma, hajr-dova, hajr-djelo, sadaka, pomoć, savjet, mudra ideja, halal, osmijeh siročetu, ruka pomirenja, pozdrav i lijepe želje svakome beskućniku, nema veće zadužbine za nas žive, pa čak i poslije smrti. Visoko je već čudo. Ali narod je zaboravan. U Prvom svjetskom ratu ga nije ni okrznulo, u Drugom svjetskom ratu kažu jedna ili dvije bombe pale na Kožarski most, u Agresiji na suverenu BiH odigralo je herojsku ulogu odbrane, logistike, skrbi i pomoći svakom kom je trebalo. Ponekad zbog jedne čestite osobe pada kosmička milost po okolini. Toga visočki pesimisti nisu svjesni. Riješiti se svih kompleksa. Jer… Visoko je čudo po Milima, piramidama, tekijama, tabijatima, baščama, ali ako to čudo treba uvećavati – neka to bude po mini projektima, zdravoj hrani, vjerskom turizmu, pitkim vodama u staklenim flašama, najboljim čibucima i tisovim tespisima, po najboljim piscima i pjesnicima (možda hafizima i muallimama) i sportašima kojih i dalje ima – dakle nešto novo iz nečeg autentičnog i starog. Visoko ima tradiciju i mora je sačuvati. Sačuvati vlastito dostojanstvo! Inače će postati jeftini plastični Paste Copy, koji nikome ne privlači pažnje i ne znače ništa. Visoko nije ni mjesto ni kasaba Visoko je – visoko –visoko mjesto!
Visoko je “dalo” mnogo intelektualnih veličina u raznim oblastima, od političke, naučne, vjerske, sportske… ali koji su naposlijetku, u većem procentu napustili svoj zavičaj. Bez imalo skromnosti to možemo reći i za Vas. Kako se odnosi Visoko prema svojim ljudima, kako to objašnjavate?
Nikad nisam uspjela dobiti posao u ‘ondašnjem’ Visokom. Naprosto sam krenula ‘trbuhom za kruhom’. Više volim da sam obična i skromna nego da se laskam nekim visinama, stvarno. Jer se s visina lakše padne. Obično ljudi današnjice mnogo zavide jedni drugima. I to ni sami ne znaju na čemu nekome zavide. Najčešće zavide jer imaju utisak da je neko takav i takav ili imaju dojam da je nekom tamo bolje ili …dakle, ljudi se ne uvjeravaju vlastitim doživljajem, što je osnovni moto življenja; već nešto načuju ili na brzinu povežu (a krivo) i počnu zavidjeti… blagoli se njoj, blagoli se njemu… To treba odbacivati kao praksu. Svoje ljude Visoko, čini mi se, nit’ plaho žali nit’ plaho voli, već onako osrednje… kako kad i kako koga. Možda to i nije loše, zbog već rečenog, mislim na ono sa ‘bivši'… Mada bi moglo aktivnijim pristupom prema svim svojim žiteljima, zadobiti vlastitu korist i pripomoć u korisnim idejama, projektima, zamislima, preporukama i sl. Malo se međusobno savjetujemo, a savjetovanje je važno. Drago mi je da je ugledni svjetski profesor i znanstvenik, akademik Asif Šabanović, laureat Općine Visoko za životno djelo.
Mnogo radite… imate običaj reći svojim studentima: „Uvijek trebate naći vremena za čitanje neke knjige“. Koja je Vaša poruka javnosti Visokog, mladima i drugim snagama koje mogu doprinijeti društvu na opći prosperitet?
Uistinu, od mudrosti velikih ljudi i dobrih knjiga ne vidim važnije izvore odgoja, samoodgoja, obrazovanja, samoobrazovanja i trajnog mijenjanja samog sebe nabolje. Čitam mnogo i premnogo. Haman heftično knjiga, dvije, tri. Čitam sve redom, što mi pod ruku dopadne. Ali, ne volim jasno sve to što čitam. Čitam da bih uspoređivala, da bih sama sebi interpretirala, da bih znala detalje, činjenice, fakte, sve što je moguće znati čak i o onim stvarima koje se čine tako očite: kao na primjer: zašto kora hljeba pri pečenju porumeni?, ili zašto je voda mokra?… čitam da bih premjerila dokle seže ljudska pamet i dokle seže ljudska glupost. Ima ih svuda. Mladima kojima je sve blještavo i snezacionalno drago i privlačno, mogu samo preporučiti da poštuju stare i uzimaju pouke iz njihovih iskustava (ne moraju sve nevolje sami proživjeti, ne isplati se, lakše je koristan i mudra savjet preuzeti), da brinu o sebi i svojoj okolini, da se ne srame pozitivne tradicije jer nema ništa ljepše od nje, da ‘nije sreća sve što vidiš zato pazi kome zavidiš’, da se čuvaju senzacionalizma i neznanja kao guje, da vole rad i trud i savladaju strpljenje. Što prije to bolje. Svako od nas može i mora mijenjati svijet nabolje – to je najvažniji optimizam za opstanak. Završit ću jednom izrekom moje rahmetli nane Ajke kojom me je korila i voljela istovremeno: ‘Kad si najsilnija budi najmirnija’, ili ‘Kad si najsilniji budi najmirniji!’