Mnogi su moj prošli tekst posmatrali u pogrešnom smjeru. Nisu krivi ljudi koji ne dolaze u pozorište, niti je kriva načelnica ili bilo koji drugi političar zbog uzasnog programa Visočkog ljeta 2014 i neposjećenosti kulturnih, odnosno posjećenosti “kulturnih” događaja. Ispravka, oni nisu jedini krivci. Njihova krivica je gotovo pa minimalna. Ko je ljude obrazovao u tom smislu odlaska u pozorište, odlaska na koncert klasične muzike? O svemu tome govori i sljedeći komentar :
“Ne kontam ove ljude iz Sarajeva koji se zgražavaju nad koridom na Čevljanovćima i koji imaju strašnu potrebu da naglase kako oni nikad ne bi posjetili taj dogadjaj. Molim vas, šta je to ova država i ovo društvo u kulturno-ekonomskom smislu ponudila ljudima koji žive u Srednjem, Semizovcu, na Nišićima, u Olovu, u Kladnju, i svim okolnim selima, kao i sličnim mjestima širom zemlje? Upravo tako: Ništa. U vrhuncu naše samodopadnosti, malogradjanstine i nedostatku samokriticnosti, mi smo ubijedjeni da se u Sarajevu stvara vrhunska oplemenjujuca kultura, umjetnost koja će odjekivati kroz vijekove i milenije, nesto kao antičke tragedije. A, ustvari, većina kulturnih i umjetničkih projekata u ovom gradu su nevidjeni trash i kič(i priznajem da sam u realizaciji mnogih takvih projekata ucestvovala), ali ljudi u gore pomenutim mjestima nemaju priliku da prave ni taj trash ni kič jer tamo nema institucija, infrastrukture, ljudi s kojim bi mogli raditi, i nema para. Publika dolazi zadnja, ona se stvara, odgaja, obrazuje. I na kraju, napravimo jedno poredjenje: po čemu je to “Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova” bolji dogadjaj od Čevljanovica? Po tome što je na organizaciju prvog potrošeno jako puno novca, sto je poneki monolog izveden na engleskom, i sto ga je mogla vidjeti publika širom svijeta, ali je bilo sasvim očito da je on bio, ustvari, namijenjen ponajviše publici koja posjećuje koridu i teferice, jer dogadjaj je prenosio Hayat. Ipak, sigurna sam da je jučerašnji dogadjaj na Čevljanovicima oplemenio više ljudi i imao veći uticaj nego ovaj od prije mjesec. Ljudi su se susreli, neko je možda pronašao ljubav svog života, neko je dobio neku ideju, nečije samopouzdanje je poraslo, a i nečije seksualne fantazije su dobile novu, stvarniju dimenziju u prilici da sa male udaljenosti posmatra privlačnu plesacicu na stolu, i on je tada počeo da vjeruje da je sve moguće.”
Uglavnom, ljudi nisu ništa krivi, staro pašče se ne uči lajatI. I ovaj jaz koji mi u našim pozorištima imamo, imat ćemo sve dok se u ovom modernom vremenu u škole ne uvede predmet o umjetnosti obavezan za slušanje. Pozorište je mjesto obrazovanja u širem smislu, a ne samo kulturološkog obima. Uzmimo za primjer predstavu “Tamo je polje” koju je igralo Udruzenje “Confero”. Svi oni koji su gledali tu predstavu, mogli su saznati cijelu historijsku pozadinu palestinsko-izraelskih sukoba. To je samo jedan primjer kako historija kao nauka u ovom modernom vremenu moze biti zanimljiva i kako se moze učiti. Upravo zbog toga je pozorište u edukativnom smislu daleko iznad svih drugih umjetničkih branši.
Komentar na sve ovo je dao i Rasim Pavica, bivši predsjednik Udruzenja “Confero” : “I u ekonomskom smislu je jako bitno uvođenje dramskog predmeta u školama. “ Zašto? U svim aspektima zamišljenog x predmeta bi se učilo o umjetnosti, razgovaralo o njoj, postajalo i bivalo umjetnikom. Tako bi se razvijala svijest, a to je taj odgoj publike gdje bi neminovno došlo do porasta broja gledalaca u pozorištima. U drugom smislu imamo smanjenje broja nezaposlenih mladih umjetnika koji propadaju konobarišući. Grozno je da su u minimalnih 51.129 kilometara kvadratnih Bosne i Hercegovine stale čak četiri akademije sa oko 12 profesionalnih pozorišta. Ti ljudi bi se konačno zaposlili. Onda, ti časovi bi u psihološkom smislu imali izuzetan značaj za društvo. Upravo bi ti časovi mladim ljudima proširili horizonte, oslobodili ih svakodnevnog stresa, nekima čak pruzili utočište.
Svugdje u svijetu se sa maloljetnim delikventima sprovodi drama terapija da sazriju kao ličnosti. Odmah bi se smanjio i broj krivičnih dijela koje vrše maloljetnici!