Dečko nešto tamnije puti, kao gar crne kose, očiju nedefinisano lijepih; prelazile su iz svijetlo zelenih u smeđe ili sam bar ja tako mislila. Evo baš sada sam, opet, uhvatila sebe, kako razmisljam o njemu, njegovoj pojavi, liku, njegovoj osobnosti. Sve me to privuklo, osvojilo, gotovo zarobilo, za tako malo vremena. A čini mi se da se poznajemo godinama, stoljećima. Iako se jos niti jednom nismo vidjeli.
Često sebi govorim:”Ne žuri, polahko, bit ćeš opet povrijedjena”. Ali ni sama sebe ne slušam. Nesvjesno sam se prepustala, pustila da ma lahor blag odnese njemu, tebi. Moje misli, putujući zemaljskim sferama, sudarale bi se sa tvojim, dosta sličnim, ne mogu provjereno reci, gotovo identicnim mislima. Košarkaška visina uvijek me privlačila, zamisljala sam sebe kako na vrhovima prstiju trpim slatku bol, dok me ti držiš u svome naručju; da bi dokučila rijeku iz koje su potekle sve te lijepe riječi. Sladunjavog okusa, ta rijeka je posve blizu, na dohvat ruke, ali zabranjena.
A zar nije uvijek zabranjeno ono što najviše želimo, ono sto nas privlaći?
Jeste, gotovo uvijek je tako, želimo ono sto nikada ili nećemo ili ne možemo imati, kršimo zakone i pravila, samo da nam bude lijepo. A za tu mrvu lijepog osjećaja, spremna sma dati dosta, posvetiti se, zamišljati, sanjati otvorenih očiju.
U jednu kutiju sam spremila, sve što je bilo, što jeste i što će biti. Toj kutiji je potreban vlasnik, stoji usamljena, nepomićna, s mnostvom drugih, mozda čak i ljepših kutija, ne otvorena, ne otpakovana. Kako je otvoriti, a ne uništiti njenu vanjštinu, kako doprijeti do unutrašnjosti? Njen sadržaj, posut ovozemaljskim ćarima, požudama, ukrasima današnjice, stoji ne taknut.
Na samom dnu, zatrpala sma svoje srce, a ja sama sam ta kutija. A ti, da li ćes ti biti dovoljno vješt, da je otvoriš, to ostaje da se vidi…