Evo nam rahmetli dedo još jedan Bajram dolazi, tebi najdraži, u očima ti se vidjelo. I meni je najdraži bio zbog tvojih neobičnih dragih bajramluka i želja mojih koje si sretan ispunjavao.
Još uvijek nismo navikli da fizički nisi tu u našoj svakodnevnici. Ko zna koliko bih se prisjećao svega ja, da mujezin sa munare ezanom ne poče prizivati džematlije na rani sabah-namaz. Ne ulazimo u džamiju čekamo, čekamo da se priključimo grupi džematlija što u susret nam dolaze. Tiho u horu začusmo riječi salavata a onda se pomoli zeleni bajrak. “To hadžiju na put prati, klanjat će sabah pa ode on ispuniti i posljednji islamski šart, tamo daleko u Mekku” -reče neko iz mase.
Dok izgovarao sam riječi salavata, u masi ovoj opet vidio sam te, rahmetli dedo. Tu si, ulazio si sa nama u džamiju, gledao si me dok sam klanjao i fatihu ti učio.
Bajram nam dedo dolazi, a ti ne držiš me za ruku. Babo je kupio kurban, velik je, rogat i ima pjegice po licu. Mama odavno sprema tirit i orahe za baklavu, onu što si ti najvolio, onu starinsku sa agdom mirisa karanfilića. Bez nje Bajram k'o da i nije, tako si govorio. I nana naša se sprema, znaš ti nju dobro -te treba ovo, te treba ono, Bajram je i neko će doći! Mama joj je lijep kat spremila, kaže kašmir vuna, iznenadit će je uoči Bajrama. Seka sva usplahirena pita koliko još dana, sprema korpu za kurbane i šarene kese za slatkiše te mašta kao prije ja o svojim bajramlucima.
Sve dedo isto k'o i prije, jedino ja tebi poklanjam bajramluk, uoči Bajrama na mezar ti dolazim, Ja'sin da učim. To dedo prije radio nisam.