Zapravo sad se više i ne sjećam najbolje koja bi to godina mogla da bude, ali znam da je Bosna igrala u Bosanskoj Gradišci, ekipu je vodio Jusuf Juka Čizmić, a na gostovanje smo otišli bez rezervnih igrača. Ekipa je već bila pred raspadom. U tom dijelu sezone Bosna je igrala 17 kola i imala svih 17 poraza, iako je prvo kolo proljetnog dijela počela utakmicom protiv Leotara u Trebinju, koju je izgubila samo sa 2:1. Mene je zapalo to gostovanje jer je Neven Krajišnik morao na ispit, iako je radio sve radijske prenose te sezone. Sezone, nakon koje smo nepovratno otišli u hladovinu BH fudbala iz koje nismo izašli sve do danas. Izgubili smo mi i tu utakmicu protiv Kozare sa 2:1 iako smo poveli golom Zorana Novakovića, bila je to naša posljednja Premijerligaška sezona.
Tog dana smo malo ranije došli u Gradišku, bilo je vremena i da se ode na kafu, a izborna je godina bila. Friško je Gradiška bila obljepljena plakatima SDS-a na kojima je bio slogan “Ajmo srpski”. Zajebavali smo se mi na taj račun, šega nama bilo od Pere Jekića, preko Zoke Novakovića, tada mladog Čakića, Ele Memića do Kene Bečirovića i Avde Seferovića. Sjećam se da smo sjeli u jedan kafić pored drveta na kojem je stajao jedan takav plakat. Ušli smo u priču sa konobarom, ustvari više smo ga ložili, koji nam je pričao kako je Dodik švercovao cigare preko Gradiške, ali tada je rekao i nešto vrlo mudro po pitanju ovog slogana, što me mjesecima kasnije zakopalo u papire oko izbornog zakona u BiH, iz čega će kasnije nastati slogan i parola “Glasaj visočki”. Konobar mi je tada nesvjesno, pojašnjavajući šta im znači ovo “Ajmo srpski”, ubacio u habitus sumnju u ispravnost izbornog zakona, odnosno otkrio svu njegovu nakaradnost. Na kraju sam ga pitao da uzmem plakat kao suvenir i dugo nakon toga stajao je na vratima montaže u prostorijama Radija Q u Visokom gdje je obitavao Kenan Pašić.
Tih godina internet nije bio toliko moćan medij kao danas, teže se dolazilo do informacija, ali sam uspio razlučiti bitno od nebitnog. Već tada sam shvatio, a na osnovu izbornog zakona i onoga što sam mogao vidjeti u stvarnoj političkoj zbilji koja se dešava oko mene da smo kao grad taoci i vazali nekih drugih općina u ZDK. Prevashodno mislim na Zenicu, Kakanj, Zavidoviće i Tešanj. Politički lideri tih gradova i njihovo biračko tijelo su bili puno pamtniji i zreliji od nas. Mi smo se tada još uvijek zanosili idejom kako ćemo se pripojiti Sarajevu, dok su oni gradili političku infrastrukturu unutar ZDK, a pojedince iz svih visočkih stranaka koristili samo kao sluge koje su ušutkivali ponekom ministarskom ili direktorskom pozicijom. Spoznao sam suštinu kako je jedino moguće postati bitan politički faktor u ZDK i kako kao grad od njih ukupno 12, pobijediti na izborima, izuzev Zenice, jer je to nemoguće zbog broja glasača, i nakon svega toga biti od koristi i Visokom. Međutim, nisam imao s kim da pričam o tome. Ili sam im bio dosadan i naporan jer me ne razumiju, ili su oni koji su kontali fol već bili “zbrinuti” od strane svojih “gospodara” iz pomenutih gradova i centrala stranaka pa im zbog ličnog interesa moja priča nije ni odgovarala. A posebno nije odgovaralo da to izađe u javnost i dođe do onih koji glasaju. Radio je već tada bio slabašan medij da bi se putem njega uticalo na birače, jer sve preko dvije minute priče bez muzike ljudi su odmah mijenjali frekvenciju. Vrijeme je prolazilo, a kajmak iz Visokog nakon izbora su kupili pametniji od nas, u većini slučajeva i veći bezveznjaci od onih koje je Visoko imalo na izbornim listama. Istina, na Općim izborima 2006. godine Vahid Hećo i SBiH su trijumfovali, Haris Silajdžić ubjedljivo pobijedio, i mislim da je Hećo prvi skontao suštinu i jedini koji je ikad uspio posložiti stvari od Mjesne zajednice do Državnog parlamenta kada je u pitanju Visoko. Njima se više posrećilo nego što su sistemski došli do pobjede disciplinovanim glasanjem. Ali nažalost nisam bio u nekoj posebnoj komunikaciji s njim tada, posebno kada je postao ministar, tako da nikad nisam saznao formulu uspjeha SBiH na tim izborima.
Stvari su se uozbiljavale, Visoko je sve biše propadalo, a internet postajao sve moćniji mediji putem kojeg se mogla poslati jasna poruka i uticati na razmišljanje visočkog biračkog tijela. Bit će to godina 2009., našao sam i ozbiljnog sagovornika u političkom smislu koji je tek ulazio u politiku i spremno i gotovo identično razmišljao po pitanju prilagođavanja Visokog nakaradnom izbornom zakonu. Ali je vremena za ozbiljniji rezultat na predstojećim izborima bilo malo. Trebalo je Visočanima objasniti da nije važno izaći na izbore samo zaokružiti stranku zbog Alije, Tita, Zlatka, Harisa, Fahre, Željka itd, itd… Trebalo je predsjednicima lokalnih stranaka približiti situaciju u kojoj su im veći problem kandidati unutar njihove stranke nego iz protivničkih stranaka. Problem je tim prije bio veći jer je na izborima 2010. još uvijek u samom vrhu visočkih stranaka bilo dupelizaca i sluga od mentora iz politički ozbiljnijih sredina. Visoko je i te 2010. godine naivno glasalo, najbolje se to vidjelo na primjeru visočkog SDP-a koji je pobijedio na izborima, a nije osvojio niti jedan direktni mandat. Ništa bolje nije prošla ni SDA koja je uložila bruku para u Amru Babić koja je na kraju izgubila u borbi za Federalni parlament, a nisu ostvarili nijedan direktni mandat ni za Skupštinu ZDK. Jedino je Meldina Ugarak ostvarila rezultat, baš kao i na ovim izborima što je ostvarila Lejla Imamović iz DF-a. Jer to su bili prvi izbori SBB-a i njihovo biračko tijelo kao i DF-ovo na ovim izborima je glasalo pošteno, bilo da glasaju u Zenici, Tešnju, Zavidovićima, Kaknju ili Visokom.
U međuvremenu internet je postao jako ozbiljan medij, Visoko.co.ba puno uticajniji nego bilo koji drugi lokalni medij, a slogan “Glasaj visočki” postao je dio projekta koji smo zacrtali sprovesti u interesu Visokog i na tome smo radili 4 godine. Tim povodom razgovarali smo sa svim političkim subjektima u Visokom, diskutovali satima i satima, optuživali su nas kasnije nakon lokalnih izbora 2012., da smo se prodali sad jednim, pa onda drugim, dok ih nismo ubijedili da lokalni i Opći izbori imaju veze koliko i Južna i Sjeverna Koreja. Isto, a ni nalik! Izbori su i jedno i drugo, ali se potpuno drugačijim načinom postiže željeni cilj. Visokom su u korist išle i sve unutarstranačke čistke koje su se pravile, Povjereništva, smjene. Napravljen je politički ambijent da se Visoko konačno može prilagoditi izbornom zakonu takvom kakav jest i disciplinovanim glasanjem pobijediti. Utvrđenim rezultatima CIK-a objavljenim 27.10.2014.godine, s ponosom možemo konstatovati da je Visoko sa sedam poslanika u Skupštini ZDK uz dva zastupnika u Federalnom parlamentu ostvarilo istorijski i nikad bolji rezultat. Akcija “Glasaj visočki” okončana više nego uspješno. Pet različitih stranaka je dalo poslanike u Skupštinu ZDK, samo Zenica više broji mandata od Visokog, uzeli smo 50% mandata naše izborne jedinice za Federalni parlament, a prije 4 godine nismo imali nijedan. Pokazali smo da znamo i da možemo.
Danas sam dobio poruku od prijatelja: “Još jednom iskrene čestitike na upornom vođenju kampanje “Glasaj visočki” posljednjih godina. Naravno, stranke to neće priznati, ali ti i portal visoko.co.ba ste zaslužni za ovogodišnje rezultate. Još samo da i “narodni poslanici” budu igrali “visočki”. Ti si uradio svoj dio i više od toga, sad je na njima da pokažu zašto to ima smisla, kako birači ne bi pomislili da je “svejedno”.
Kao što te reče profesor Fuad Šečerović u jednom radijskom džinglu, jednog nekada popularnog visočkog radija: “Ja drugačije ne znam, i dalje igram za Visoko”!