Često mi se desi, dok hodam ulicama, kako sebe uhvatim u razmišljanju o tome koliko li je na svijetu prizora koji nekome mnogo znače, a nama su samo drvo, samo svjetiljka, samo smrtovnica ili samo čovjek kraj koga smo prošli. Kada bi međusobno znali koliko nas neko voli i cijeni, koliko nekome značimo, pretpostavljam da bi se međusobnoviše cijenili. Svi smo mi svjesni da je svaki čovjek kosmos za sebe ili bolje napisano, da svaki čovjek vrijedi koliko vrijedi u očima drugih.
Kada bismo išli s pretpostavkom da je sve i svako na svijetu nešto što je voljeno, mislim da bismo htjeli znati razlog zašto je to tako. Kada bismo o ljudima više čuli o onome po čemu su voljeni nego po čemu su omraženi, svijet bi bio ljepše mjesto… Voljeli bismo se i cijenili međusobno. Možda…
Vjerujem da ti, koji čitaš ovo, nikada ne bi opsovao pored drveta na kojem je smrtovnica čovjeka koji je svaki dan davao sitniš prosjakinji u njegovoj ulici koja je nekad bila predivna djevojka za kojom su muškarci gubili glave… Nikada ne bi pljunuo na cestu na kojoj je neke rane devedesete poginula majka troje djece dok je išla po vodu i koju su njena djeca obožavala… Ne bi pogledao s odvratnošću u neugledni prozor sa sivim zavjesama kad bi znao da se iza njih krije najsložnija porodica u svojoj bijedi. Ne bi prošao pored prosjaka Roma bez noge i opsovao majku cigansku kad bi znao da mu je noga odrezana da bi prosio za oca neradnika i da mu je to život…
Neki mi kažu da je kod nas danas malo onih koji mogu da zaista VIDE. Čini mi se da i jeste tako. Vraćamo se na nivo primitivnijeg od neandertalskog… Mislim da su naši daleki predaci imali više duha nego mi danas. Tako je malo ljudi koji danas vjeruju u ljudski duh, a i od to malo, pola ih se samo pretvara da vjeruje.
Ne bi li nam duše bile čišće kada ne bismo imali crnih misli, prezira, odvratnosti, mržnje i nemara prema drugima? Loše misli su otrov za čovjeka. Truje se njima da bi na kraju i sam nekome postao loša misao.
Duša postaje otrovni gnoj za sredinu i ljude koje susreće, a tijelo otrovni gnoj za zemlju u kojoj ćemo biti pokopani. Za nekoliko stotina godina, na mjestu gdje smo ukopani nikne drvo, jedno od onih koje za vrijeme proljeća puste samo četvrtinu listova vani. Ne žele u pogani svijet jer im je izvor vaša duša. Znate to osakaćeno drveće?
Ne primijetite ni kada lista, ni kada mu se listovi osuše, ni kada opadnu.
Neugledno je…
Probajte, molim vas probajte, otvoriti oči i dobrotu duše širom kada hodate ulicama…
Zamislite svačiju priču…
Šta mislite?