VAŽNOST I ULOGA VJERSKOG ODGOJA U PREDŠKOLSKIM USTANOVAMA
Prošle sedmice firma Abras Company, d.o.o. Visoko obratila se općinskom vijeću svoga grada pismom namjere da obnovi ratom porušeno obdanište. Općinsko je vijeće, naravno, prihvatilo zahtjev. Ali, ostat će upamćeno da su svoj glas protiv obdaništa digli vijećnici SDA i ASDA. Vjerovali ili ne, jedan od najvećih razloga protivljenja obnovi obdaništa bio je zahtjev donatora da se djeci čiji roditelji to žele, obezbijede časovi vjeronauke. Nakon što je preglasan, predsjednik općinskog odbora SDA stranke, Halim Zukić će se, u maniru Titovog pionira, na društvenim mrežama ismijavati s vjeronaukom u vrtićima, pitajući se kad ćemo vjeronauku uvesti i u jaslice. Bez namjere ulaska u raspravu, pogotovu s nekim ko ne poznaje tematiku, a radi sugrađana koji ne znaju dovoljno ili žele obnoviti gradivo, zamolili smo ljude od struke da napišu osnovno što trebamo znati o vjeronauci.
Piše: Admir Iković, Prof. Islamske vjeronauke
Religija je stara koliko i sam ljudski rod. Oduvijek su religija i religiozne vrijednosti oblikovale živote miliona pojedinaca, ali isto tako imale su ključnu ulogu na mnoga dešavanja u politici, kulturi i društvenim zajednicama uopće. Koliko je religija važna i značajna za čovjeka vidi se iz činjenice da su ljudi kroz povijest u nedostatku znanja o čistoj, božanskoj, monoteističkoj vjeri sami izmišljali svoja božanstva i podvajali se u nove religijske zajednice osmišljavajući nove obrede, što jasno govori da su osjećali potrebu da se nekom mole i da u nešto vjeruju.
Vjeronauka je odgoj
Vjera je važna jer u društvenoj zajednici kroz svoja osnovna, zakonska načela zagovara sve ono što je pozitivno i što može koristiti pojedincu i zajednici na Zemlji. Vjera potiče ljudska bića na širenje ljubavi, iskrenosti, pažnje, povjerenja, odgovornosti, tolerancije i pravednosti, te širenja dobrih komšijskih i međuljudskih odnosa. Iz tog razloga nauka o vjeri igra značajnu ulogu na formiranje svijesti kod ljudi, a posebno u ranoj fazi njihovog odrastanja, to jest u periodu ranog djetinjstva. Mnogi psiholozi i stručnjaci za razvojnu psihologiju tvrde da su veoma bitne osobine koje kod djeteta izgradite do njegove šeste godine. Pošto vjeronauka u svojoj osnovi ima za cilj da kod djece izgradi pozitivne osobine i da pripomogne njihovom odgoju, ona je veoma značajna i neophodna tokom cjeloživotnog dječijeg školovanja, kako školskog tako i predškolskog.
Šta kaže zakon
Na osnovu okvirnog zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju iz novembra 2007. godine, a koji je usvojila Parlamentarna skupština BIH, svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem odgoju i obrazovanju bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi. To znači da svaka konfesija ima pravo da svojoj djeci omogući svoj vjeronauk putem kojeg će djeca učiti o moralnosti i etičkim načelima koje vjera propagira.
Svaka vjera propagira mir, ljubav, jednakost, pravednost i povjerenje, te su i sami planovi i programi vjeronauke prilagođeni širenju i proklamovanju upravo tih i sličnih pozitivnih moralnih odlika i načela.
Predškolska vjeronauka ima za cilj relaksirati dijete
Odgoj djeteta počinje odmah po njegovom rođenju. A vjeronauka je prije svega odgojni predmet. Vjeronauka, posebno naša islamska, od polaznika predškolskih uzrasta ni u kom slučaju ne traži poznavanje obredoslovnih radnji niti od djece traži učenje određenih kur'anskih sura namjenjenih za odrasle. Predškolska vjeronauka ima svoj plan i program prilagođen svim uzrastima, te ona od predškolskih mališana ni u kom slučaju ne traži nešto što nije sukladno njihovom uzrastu niti stepenu razumijevanja. Kao i na svim časovima koje dijete u predškolskoj dobi pohađa sa svojim odgajateljem, tako i na časovima vjeronauke, dijete crta, boji i igra se. Vjeronauka ima za cilj da djecu relaksira, opusti i da im još jači stepen motivacije, a ne da ih zamara, plaši, razdvaja ili slično. Vjeronauka uči djecu da se druže i međusobno vole, bez obzira na međusobne eventualne razlike. Stoga su ciljevi i zadaci vjeronauke identični općim ciljevima iz člana 8. koji govori o osiguranju vlastite vrijednosti, a u kojem se kaže da ”opći ciljevi odgoja i obrazovanja proizilaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosti sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koji žive u Bosni i Hercegovini.”
Iz navedenog jasno razumijemo da je sasvim normalno da na temelju demokratije te vlastitih sistema vrijednosti zasnovanih i na vjerskoj tradiciji naroda, u mjestu gdje žive muslimanska djeca, vrtić i obdanište ima svoju vjeronauku i svog vjeroučitelja. Prema članu 11. ”predškolske ustanove razvijat će, unapređivati i poštivati nacionalne i vjerske slobode, običaje, toleranciju i kulturu dijaloga.” Vjerske slobode pomenute u ovom članu podrazumijevaju potpuno pravo da djeca u ovim ustanovama uče o principima i načelima svoje vjere kako bi što spremnija ušla u obavezni nastavni proces, to jest u prvi razred osnovne škole gdje ih sa radošću čekaju nasmijana lica njihovih učiteljica i vjeroučiteljica (a možda i (vjero)učitelja). Djeca u jaslicama, vrtićima i obdaništima sukladno svom uzrastu druže se i uče korisne opuštajuće sadržaje, a ni u kom slučaju nisu izloženi bilo čemu što ih zamara i slično.
Bore li se samo muslimani za vjeronauku
Naše komšije su odavno uvele vjeronauku u obrazovne institucije. U Zakonu koji je u Hrvatskoj izglasao državni sabor RH, u članu 15 a. se između ostalog kaže:‘’U dječjem vrtiću ostvaruju se: … programi ranog učenja stranih jezika i drugi programi umjetničkog, kulturnog, vjerskog i sportskog sadržaja.’’Zatim se u ‘’ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama’’ kaže: ‘’Vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama izvodi se za djecu čiji roditelji, odnosno srbnik o tome da pisanu izjavu ravnatelju predškolske ustanove.’’ Još se navodi da se ‘’katolički vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama izvodi u okviru cjelokupnog odgoja prema programu katoličkog vjerskog odgoja predškolske djece.’’ Pored Hrvatske mogli bismo navoditi i mnoge druge zemlje koje su blagovremeno uvidjele važnost vjerskog odgoja te djeci predškolskog uzrasta pružili priliku da se s njim ravnopravno upoznaju kao i sa svim drugim sadržajima bitnim za svako dijete i njegov budući život.
U Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo iz 2008. godine u članu 28. pored specijaliziranog programa iz oblasti muzičke kulture, likovne kulture, lutkarstva, stranih jezika i slično, spominje se i obavezan specijalizirani program iz vjerske oblasti, što nam jasno pokazuje da su donosioci zakona mislili na ljudska prava i slobode, te svojoj djeci omogućili i korisne zabavne i edukativne programe i iz oblasti jezika, vjere, te svih umjetničkih vještina potrebnih za adekvatan dječiji odgoj i razvoj.
Potpuno je narazumljivo i neshvatljivo reagiranje pojedinaca koji iz vrlo nesuvislih razloga pokušavaju svojoj (čitaj: našoj) djeci zabraniti i uskratiti taj plemeniti vjerski odgoj. Takvi bi trebali znati da predškolska vjeronauka potpomaže i razvija dječiju kreativnost i maštu, a ni u kom slučaju nije predmet koji šteti i sputava djecu. U predškolskoj vjeronauci djeca se igraju i zabavljaju, te kroz tu igru i zabavu bivaju podučavani plemenitim i korisnim osobinama koje svakako utiču da se dijete što bolje ponaša i u vrtiću, i u kući, ali i na javnom mjestu. Poučne priče koje su prožete kroz predmet vjeronauke su veoma korisne i značajne za izgradnju zdrave i zrele ličnosti.
Rijeset IZ BiH je osposobio kadrove za rad u vrtićima na premetu vjeronauke
Da je Islamska zajednica Bosne I Hercegovine mislila i na naše najmlađe pokazuje školovanje stručnih kadrova namjenjenih za rad i u predškolskim ustanovama na predmetu vjeronauke. Ovdje prvenstveno govorimo o islamskoj vjeronauci, jer se najveća polemika nažalost najviše vodi u vrtićima i obdaništima gdje su stopostotno nastanjeni muslimani. Rijaset islamske zajednice u BiH, shodno Ustavu IZ u BiH i Pravilnika o vjeroučiteljima, a u vezi s članom 4. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, izdaje certifikate stručnim predavačima koji pored osnovnih i srednjih škola, mogu obavljati poslove vjeroučitelja i u obdaništu. Uzimajući u obzir koristi i ulogu vjerskog odgoja u školskim i predškolskim ustanovama, konačno je vrijeme da se pojedinci prestanu plašiti vjeronauke i vjerskog odgoja u predškolskim i školskim ustanovama, jer se kroz ovaj predmet i ovu vrstu odgoja djeca uče svim pozitivnim osobinama koje su veoma važne za izgradnju zdrave i zrele ličnosti. Putem vjerskog odgoja djeca se uče plemenitosti, iskrenosti, pravdi, poštenju, povjerenju i lijepim međuljudskim odnosima, te širenju svijesti o važnosti pomaganja drugima i drugačijima.
Vjeronauka nisu samo sure, dove i obredi. Vjeronauka je ujedno i nauka o etičnosti i moralu, a nama ga i našoj djeci u ovim teškim vremenima iz dana u dan sve više treba.
Pojedinci svaki put iznova govore o vjeronauci, zaboravivši da su svi ljudi na svijetu ‘’vjernici u nešto’’. To znači da svi imaju pravo na svoja ubjeđenja i svoju vjeronauku. Ovisno o tome kojoj vjeri pripadaju tu vjeronauku njihova djeca i pohađaju. To je u savremenom demokratskom društvu sasvim normalno, jedino Bošnjaci nisu sami sa sobom načisto oko toga.