Fra Ignacije je umro 24. studenoga/novembra 2009. u Visokom, u samostanu u kojega je ušao 84 godine ranije. Ukopan je na groblju u Kraljevoj Sutjesci 26. studenog/novembra. Na njegov ispraćaj došli su mnogi franjevci, njegovi đaci, rodbina i prijatelji.
Teško je tako dug i radin život kakav je bio fra Ignacijev kratko opisati. Rodio se 1914. u Varešu. Ondje je završio osnovnu školu. Zatim je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, novicijat u Livnu. Za svećenika je zaređen 1938. u Banjoj Luci. Studirao je teologiju u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju na sveučilištu u Breslavi i Ljubljani (1934-1941). U Ljubljani je i diplomirao i doktorirao iz filozofije tezom: Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva (Sarajevo 1941). Pohađao je jednu godinu i likovnu akademiju u Zagrebu. Predavao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Osim svojih struka (filozofije i povijesti umjetnosti) predavao je i druge predmete: crtanje, hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski (fakultativno). Bio je meštar bogoslova, prefekt sjemeništaraca, direktor Franjevačke klasične gimnazije od 1967. do 1976. Bio je knjižničar od 1942. do 2006. Za njegove je službe knjižnica s 15.000 dosegla preko 60.000 naslova. Obnašao je službu definitora Provincije, bio je dugo godina član komisije za sakralne objekte.
Osim saradnje u periodičnim časopisima i manjih studija objavio je monografije: Bludna psovka, Veliki likovi povijesti umjetnosti, Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima, te priredio izdavanje franjevačkih ljetopisa 18. st.: Ljetopis Sutješkog samostana, Ljetopis Nikole Lašvanina, i Ljetopis Kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića, preveo s fra Šimom Šimićem Lastrićev Pregled starina. Bio je suradnik Svjetla riječi, u čijem su izdanju izašle četiri knjige njegovih članaka Putovi i putokazi te knjiga na hrvatskom i engleskom Suputnici bosanske povijesti, jezgroviti prikaz povijesti bosanskih franjevaca. Također je izdao srednjoškolske udžbenike za psihologiju i logiku, knjigu o Visočkoj gimnaziji Vrata u život. Napisao je mnogo članaka i prevodio s raznih jezika, između ostaloga i njemački Katolički katekizam (1963). Formirao je vrijednu arheološku i etnografsku zbirku u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom.
Udruga Visočkih đaka iz zahvalnosti je organizirala fra Ignaciju u povodu njegova 85. rođendana dies academicus čiji su radovi tiskani 1999, i izdala je i zbornik radova – Spomen-spis, 2004, u povodu njegova 90. rođendana.
No, ovo nabrajanje nije ni u blizu dotaknulo sve što je fra Ignacije radio. Samo nekoliko crta iz njegova života govori da se sav posvetio svome poslu odgojitelja, predavača, publicista i kulturnoga radnika. U šezdeset i osam godina profesorskog rada odgajao je, učio čitati i pisati, naraštaje redovnika, svećenika i onih koji su se odlučili za život u svijetu. U odgoju je bio nepopustljiv, neumorno je motivirao đake na savjesno obavljanje dužnosti i ljubav prema knjizi. Prešli su u anegdote mnogi njegovi odgojni postupci, njegove šetnje, njegova disciplina u opsluživanju dnevnoga reda, uzimanju hrane i vina, a osobito događaji pri posudbi knjiga iz knjižnice, koja je zahvaljujući njegovom radu postala jednom od najbogatijih knjižnica u BiH.
Fra Ignacije je kritički priredio, prevodio, komentirao niz povijesnih izdanja, ljetopisa, monografija, pisao o mnogim franjevcima i osobama, o mnogim mjestima, sakralnim objektima. Uvijek je nastojao biti vjeran povijesnim činjenicama odupirući se svakoj ideološkoj kušnji, sladunjavoj pobožnosti ili ulizivačkoj podložnosti svakoj vlasti. Čuvar memorije, ostavio je neoboriv trag historiografskih činjenica i dokumentiranosti u svojim knjigama i tekstovima. Mnogi fra Ignacijevi radovi odišu polemičnošću, ali uljudnom i argumentiranom, polemikom na stvar, tako da su se zapaljivi pisci i komesari vlasti, i one crkvene, strašili fra Ignacijeve kritike. O tome posebno svjedoče njegovi radovi o odnosu Vrhbosanske nadbiskupije, biskupâ Stadlera i Šarića, prema bosanskim franjevcima, tekstovi o problemu župe Haljinići, o neutemeljenim optužbama na Udruženje Dobri pastir, o pogrešnim tumačenjima Ive Andrića, o lingvističkim problemima i sl.
„Jasnih etičkih stavova, otvoreno ih štiteći i u najteža vremena, postao je neupitni moralni autoritet. Odbio je ponuđene svjetovne počasti i odličja, a i visok položaj u svojoj zajednici. U svemu je pružao primjer sabrane skromnosti, velikoga rada i samodiscipline.“
Fra Ignacije je bio polihistor, čovjek širokog, enciklopedijskog znanja, gotovo sâm jedna institucija unutar Bosne Srebrene. Ponekad je djelovalo da je presitničav, opor ili preuljudan, kao da je lišen lirskoga i bližeg povjeravanja, ali uvijek s jasnim ciljem i načinom kako do njega doći. Franjevački samotnik, trezveno zagledan u Vječnost, gotovo panično zabrinut da uludo ne gubi vrijeme i istodobno upleten u sve bitno, zauzet da ostavi trag, fra Ignacije Gavran je jedan od najznačajnijih bosanskih franjevaca i kulturnih radnika u Bosni i Hercegovini zadnjega stoljeća.