Baš neki dan ja gledam i čitam dešavanja povodom 25. novembra, poznatog kao Dan državnosti BIH, i to onog iz doba Drugog svjetskog rata i Jugoslavije. Prošlo je mnogo godina od ovog zadnjeg rata, i prošlo je mnogo godina u kojima se slave raznorazni praznici, kako kome odgovara, i kao i sve drugo kod nas, evo dolazi polako do kulminacije proslava, u neobjašnjivim pravcima.
I tako gledam galeriju fotografija u Milama, kod Arnautovića, gdje je povodom Dana državnosti održana svečanost, i to u organizaciji medrese iz Gračanice ili Čajnog. Tu su omladinci iz medrese, pokrivene mlade, mlade i mladi u narodnoj nošnji, fesovi su na glavama, slavi se Dan državnosti koji je nastao za vrijeme borbe za Jugoslaviju protiv nacista i fašista, na mjestu gdje je krunisan bosanski kralj, davno nekada prije ZAVNOBiH-a, u nošnjama koje uglavnom bacaju na kombinaciju Turske, Kurda, Marokanaca, Srba i Hrvata, sve to na jednom mjestu, i jednostavno se nisam mogao oteti utisku, da smo mi jedan izuzetno komplikovan narod, koji je jednostavno nespreman da se nosi sa uzburkanom prošlošću, i vremenom koje nosi te zahtjeve sa konkretnim definiranjem na koji način će se proslavljati određeni bitni datumi za nas sve koji živimo u ovoj kompleksnoj državi.
Svaka čast medresi na tome što su se sjetili da to organiziraju, ali ovaj mix svega i svačega po pitanju kolorita folklora i historijskih oznaka, nije trebao baš toliko pomiješan da bude. Ovo je bilo u fazonu da na muzičkom festivalu rok muzike, izađe Sinan Sakić i krene vrtiti ploče tehno house-a, a obućen u staru nošnju domorodaca sa Fiđija.
Istovremeno, Bakir najveći u Bošnjaka, uči fatihu na Vječnoj vatri u Sarajevu. Koliko god je ovaj gornji kolorit svega i svačega pomalo zbunjujući, Bakirova gesta je možda još više zbunjujuća, jer uči fatihu mrtvim borcima za slobodu, koji su se borili pod petokrakom, za slobodu svih građana ove države ili one države. Kao prvo, fatiha se ne uči mrtvim, jer je Kur'an objavljen živim, fatiha je sura/dova za žive, za mrtve se uči dova koja u sebi sadrži elemente traženja oprosta, olakšavanja kaburskog boravka i sve ono što se podrazumijeva za nekoga ko je napustio dunjaluk, i otišao u čekaonicu za konačni sud. Drugo, partizani su bili sasvim druga priča u odnosu na ono što je Bakiru u glavi. Fina je to gesta, ali je malo profulao proceduru, jer je mogao sasvim normalno doći na Vječnu vatru, fino održati jedan govor u kojem bi se sjetio palih boraca iz onog rata, među kojima vjerovatno ima i šehida, to samo dragi Bog zna, a ujedno se sjetiti i napraviti paralelu sa ovim zadnjim ratom, sjetiti se svih njenih palih boraca i šehida, i na našem jeziku uputiti molitvu za sve njih i nas.
Fino od Bakira da se sjetio, kao i ranije što je, ali malo je fulao sa načinom sjećanja. Nekad sa Željkom je to bilo malo prikladnije, ovaj drži ruke u fatihi, a ovaj stoji pored njega. Ma nije ni to bilo prikladno, koga ja foliram, i jedno i drugo nema veze sa službenim obilježavanjem jednog takvog praznika i obilaska spomen mjesta na pale borce.
Neko slavi nešto što mu je drago, pa tako neko ne slavi nešto što mu nije drago. Svima nam je jasno zašto oni koji nisu za ovu državu kao jedinstvenu i ravnopravnu, nisu složni da se slave svaki njeni suvereni praznici, jer oni imaju druge aspiracije od ove zemlje, ali ujedno mi nije jasno zašto se naši ljudi upinju u te datume, dok država sama po sebi u onom kompletnom smislu, ne postoji. Pasoš, putovnica, dokumenti, sve je to samo službena hartija, jer države kakva ona u svom originalnom smislu, ne postoji. Ne postoje ni Bosanci, ni sa velikim B, već sa malim, i strpani su u ostale, koji nisu konstitutivni narodi u „svojoj“ državi na svojoj zemlji.
Sasvim mi je jasno, kada pogledam sa ove vremenske distance, zašto se separatisti iz ove zemlje, šprdaju sa nama i sa našim proslavljanjima. Imamo sve historijske fakte, ali jednostavno ne umijemo baratati sa njima, u aplikativnom smislu, uokvirenja istih u jednu konkretnu historiju, kao i adekvatnog i primjernog obilježavanja istog. To je zato što unutar strukture našeg mentaliteta, imamo nekoliko negativnih karakteristika ili sastavnih elemenata, tako da naš DNK ima neke nepotrebne nukleotide koje ga čine nego relativno neuspješnim, a ima sve predispozicije da bude relativno uspješan. Tako da paraleleno sa osnovnim nukleotidima: adenina, citozina, guanina i timina, u jezgru našeg mentaliteta imamo, javašluk, površnost, usiljenost, dozu teatralnosti i hinjaluk koji je niskomoralna degenerična pojava koja poput karijesa uništava onu prijeko potrebnu i pohvalnu mudrost.
Sve lijepo što uradimo, u većini slučajeva se oskrnavi nekim popratnim momentima, koji izbijaju iz političkog, interesnog, hinjavog, interesa, i onda se to na kraju ispostavi da je ipak ona osnova od koje zavisi sve, poznata kao namjera ili nijjet, u stvari odrednica kako će neke stvari dalje se odvijati. Stekao sam dojam nakon svih ovih ovih godina ove perverzne demokratske države, da iza svakog imalo iskrenog nijjeta, stoji neki interes, koji nema veze sa tim nijjetom odnosno namjerom, i tako namjena biva ukaljana nečim što joj ne priliči, odnosno namjera nije u potpunosti halal, i onda taj projekt, bilo šta da je, kasnije ne dobije taj svoj zamišljeni smisao.
Apsolutno je evidentno, da su se pametni i sposobni ljudi izmaknuli u stranu, i da su pustili ove zanesenjake da nas vode, i na žalost, sve vodi ka zaključku da je ovo izgleda najrealnija opcija, i kombinacija, da ovakav narod, vode ovakvi političari. Ko god je putovao malo po bilo kojoj uređenijoj državi i zemlji, zatekao se možda nekada da ga neki dijelovi podsjećaju na našu zemlju, ali što je tamo to uredno i poštovano, a kod nas nije. Tako isto i interno gledajući, kod nas ima ljudi koji su kvalitetni, poput onih vani, ali su se ti ljudi izmakli u stranu, iz razloga što su primijetili da se kod nas cijeli društveni život, u svakom smislu, svodi na prepucavanje, laganje, foliranje, loženje, strašenje, a to su sve površne metode komunikacije u društvu, što aludira na realno stanje našeg društva, da je površno i sirovo, da ne kažem primitivno.
Mnogi će reći kako meni sve smeta, ništa mi ne valja, idi negdje gdje je bolje, a u tom svom ignorantnom zanesenjaštvu i prkosu, zaboravit će na činjenicu da sa tim komentarima neće promijeniti stanje mog stava i razmišljanja, niti će promijeniti stanje u društvu, a najmanje će promijeniti svoje stanje mentaliteta, koje ne prihvata činjenice, a rabi se istim u iskrivljenom prilagođenom smislu, i zato nam je kako nam je. Činjenice su poput zakona fizike, ne možeš ih promijeniti, ali možeš sa njima manipulirati kroz govor i pismo, ali kad-tad, morat ćeš ih prezentirati fizički, i tada bivaš ogoljen u svojim nastojanjima da falsificiraš činjenice. Međutim, sve dok imaš publiku poput ovog naroda, koji je ujedno i konzument takvih mitomanskih priča, onda si siguran, ali dokle si siguran, to je već neodređeno.
SDP-ov neuspješni kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva, je na kraju svoje neuspješne izborne epizode, rekao da je narod izabrao vlast kakvu zaslužuje. Samo je šteta ko je ovo rekao, jer je to istina, i on je samo javno to rekao u pravom momentu, ali će to otići samo na njegovu štetu, a narod će ostati isti, i sa njim njegovi političari. Ništa se promijeniti neće više, barem ne iznutra.
Zavladao je ovaj površni, palanački, sirovi način podsjećanja na historiju, koju kod nekih naroda, poput naših konstitutivnih koji u svojoj genezi imaju neodoljivu potrebu za laganjem i fabriciranjem svega i svačega, i sve dok je tako, to će se poput neke epidemiološke zaraze žiriti među ljudima, do te mjere da niko više neće imati želju da stvari postavi na svoja mjesta, kako ona faktički jesu. Na kojem nivou u kulturnom smislu se nalazimo, dovoljno govori poražavajuća činjenica da zemaljski muzej u Sarajevu ne radi, da Fuad Šečerović u Visokom, kao građanin Visokog par excelence, nije prepoznat od strane vlasti, u svojim nakanama da otvori galeriju umjetničkih radova, koji se tiču historije i kulturnog naslijeđa BIH, i to u samom Visokom, pa isti gospodin to uradi ispred sebe, u sebe, što bi rekli naši stari. Profesor je živa enciklopedija i arhiva kulturnog naslijeđa i historije istog u Visokom, ali nije to bitno u ovim vremenima površne demagogije za narod koji je ograničen poput paramecijuma.
Istovremeno, osoba sa duševnim poremećajem, većim nego kod večine naših građana, dobiva pažnju vlasti, kao i veliku i opasnu ložionu od građanstva, a prethodno ista osoba u svom naletu blesavih ideja, proglasi svoj odlazak na hadždž, pa mu IVZ čak organizira i hadžijsku dovu, dok on usput u pijanom stanju vodi zikr u autobusu navijača iz Visokog, a u ljetno doba organizira odlaske na more. Jednom prilikom sam napisao jedan komentar, u kojem sam naveo da je ova osoba koju svi znamo ko je i šta je, u stvari realna slika Visokog, pa čak i ove BiH, jer su se vrijednosti toliko poremetile, da se više ne zna gdje je kome mjesto.
U sportu imamo ljude koji nisu ni u snu za to, u politici, kulturi, privredi, medicini i u Visokom imamo nekoliko eklatantnih primjera te poremećnosti. Koliko je sve otišlo do vraga, moglo bi se uskoro desiti da se 1. mart slavi na Piramidi sunca, uz nošnje starih Llira, Rimljana, i obavezno Turaka, na kojoj će Bakir Bošnjočanstveni obučen kao Tvrtko, na prijestolju napravljenom od živih ljudi i to čelnika SDA Visoko, održati govor u kojem će obećati zapošljavanje oko 7500 radnika u industriji tekstila, kože, trgovine, metala, izgradit će nam novu dvoranu, WEMU, vratiti Asmira na čelo Grobalja, urediti ulice, spasiti šumu od seljaka, investirati u ostvarive i realne projekte, popraviti stanje u sportu, napraviti bazen, šetalište u centru grada, osnažiti kulturne događaje i podržati ih, i tako dalje, i tako dalje, i tako najdalje.
Sve će nam to obećati Kralj Bakir Bošnjočanstveni, a mi ćemo vjerovati i dalje su sve te diple, jer smo navikli, u našem neobjašnjivo komplikovanom postojanju. Nije on jedini, ima njih još, jer dok je ovaca bit će i političara koji obećavaju svašta. Sve je to isto, sve je od iste narodne sirovine napravljeno, nema tu kvalitetne legure da se može proizvesti koja bi pojačala kvalitet. I ovo što bi moglo biti, bježi od sirovinskog sastava kao vehabija od tekije.
Da li je naše skorije postojanje ovakvo kakvo jeste, u stvari jedna velika dipla? Da li je sve ovo jedan experiment, da se vidi koliko zaista vrijedimo kao jedan mali narod, na jednom malom parčetu planete. Jedno kinesko selo poput Bogošića ima više miliona stanovnika nego što nas ima generalno. Ali niko ne zna komplikovanije postojati, da je to neobjašnjivo i retrogradno.
Neobjašnjiva komplikovanost kretanja u budućnost sa retrogradnim poslijedicama. Neobjašnjiva lakoća komplikovanog postojanja i nestajanja.