Ime nije dato bez nekog smisla. Mladi zaljubljeni par pred ulaskom na Betonski most iz pravca željezničke stanice. Bijela kućica je kućica “Visočka Malta” nestala odmah po oslobođenju. Malo ih je danas koji se sjećaju Malte. Ni zaljubljenih nema danas. Živjeli su svoj predivni život i izrodili hrpu djece od kojih danas žive troje. Slika je nastala u jednom trenutku 1934.g., a već 1935. su bili vjenčani.
Malo ih ko zna, ja sam siguran za četvoro od kojih sam ja jedan.
Neka mi se prijatelj ne ljuti što sam ga, možda, malo rastužio stavljajući sliku njegovih “kasnijih” roditelja kad se on rodio i to dosta kasnije kao zadnji znak velike ljubavi.
Dječak ispred je nepoznat, ali njegov sjetni izgleda kao da govori:
“Trajat ćemo mi dugo“ i evo stvarno tako bi. Bili smo jednom živi svi, a danas nas nema više jer nas je život učinio sjećanjem. Niko sa ove slike nije tada znao da će ostati sjećanje.
Slijedi nas sviju ista sudbina, za mnoge sjećanje, a druge spominjanje.
Oprosti Zdeno.
Goran Čakić