Prvi put u historiji rukometna reprezentacija BiH će igrati na jednom velikom takmičenju. Svjetsko prvenstvo u Kataru ćemo dugo pamtiti, ali dugo ćemo pamtiti i one utakmice baraža, kada smo u dvije utakmice eliminisali moćni Island. Vratimo se nakratko na te utakmice, kako ste ih vi doživjeli i jeste li vjerovali u plasman na SP?
– Ko god kaže da je bio optimista pred Island, laže! I sam Smajo Karačić, generalni sekretar RS BIH, u jednom razgovoru u Zenici mi je rekao da su nam šanse minimalne. Moram priznati da nisam ni ja bio optimist. Pobjeda nad Islandom je pokazala da smo bolji od sopstvenog mišljenja o svojim kvalitetima.
Nakon tih sjajnih mečeva baraža, odigrali smo i dvije odlične utakmice novog ciklusa kvalifikacija za EP, gdje se pokazalo da plasman na SP nije bio slučajan. Koliko će i to biti podsticaj za nastup u Kataru?
– Bod iz Bjelorusije je itekako značajan. Radi njega ćemo imati veliku šansu za odlazak na Evropsko prvenstvo. Međutim, Bjelorusija sa Rutenkom će biti druga priča. Moramo biti oprezni. Poraz protiv Danske ne bi se mogao smatrati uspjehom bez obzira što je bio ”prihvatljiv”. Ni jedan poraz se ne smije slaviti, može biti opasno, preći u naviku; iako se radilo o Dancima. Na taj način ne vidim ove rezultate kao neki veliki poduhvat i stimulans. Više bih se složio sa onim: ”i blizu smo, i daleko”…Podstrek u Kataru je ono što je Marković u međuvremenu ugradio ekipi: veća vjera u svoje mogućnosti i svako se može pobijediti.
Prvi dio priprema su naši najbolji rukometaši odradili u Mostaru. Sigurno ste pratili i taj dio i da li smatrate da je dobro odrađen, odnosno je li dobro potpuno odvojiti fizički dio priprema od uigravanja kroz same utakmice, kao što je to bio slučaj sa našom selekcijom ovoga puta?
– Mostar kao izbor vjerovatno ima veću pozadinu. Rukomet nije fudbal pa da možeš sam birati destinacije. Mora se biti štedljiv i racionalan, a to je taj grad vjerovatno pružio. Kancelarija i Marković su vjerovatno procijenili da je i klima blaža i bar malo ”bliža” katarskoj… Mene raduje što je reprezentacija angažirala jednog stručnjaka za fizičku pripremu. Ne sumnjam da je to bilo dobro. Nije ponovljen kiks naše nogometne selekcije kada se pripremala za Brazil. Na ovaj način i Marković je skinuo dio eventualne odgovornosti. Danas je to tako. Ne možete od jednog trenera tražiti da bude ”sve”. Poželjno je imati i nutricionistu i psihologa. Vjerovatno za ovo nije bilo para… Ubijeđen sam da se u Mostaru ukonponovao potreban broj treninga fizičke pripreme i nekih kombinovanih trenažnih jedinica…Ne smije se padati na priču igrača: spremni smo, kraj je polusezone, ne treba nam ”fizika”… Tako, smatram da je Mostar bio opravdavajući.
U Katar smo otputovali prije svih drugih reprezentacija i podijeljena su mišljenja oko toga da li je to dobro ili ne. Jedni tvrde da je dobro zbog aklimatizacije, a drugi tvrde da bi moglo doći do zasićenja zbog dugog odsustva od kuće. Koje je vaše mišljenje?
– Mi smo neiskusni po pitanju ovakvih šampionata (to nije samo onih dvadeset dana turnira, nego i pripreme i mnogo toga više…). Koliko je bilo pametno otići u Katar ranije, niko ne zna odgovor?! Ako postignemo rezultat svi će reći: bravo; ako ostanemo kratkih rukava, filozofirat ćemo… Odlazak u Katar je vjerovatno imao i one ekonomske, već spominjane prednosti.
Selektor i stručni štab su se odlučili na tri prijateljske utakmice, od toga dvije sa istim protivnikom i sve na tlu domaćina prvenstva. Da li je to optimalno i da li je možda trebalo birati raznovrsnije protivnike i ne igrati sve tri dana zaredom?
– Ranije sam djelimično dao odgovor na ovo pitanje. Znam da je bilo i drugih opcija, ali najbolje znaju oni koji su uz reprezentaciju. Ne mislim da će biti nekih ”kriza” od dugog boravka u Kataru, jer je prevelik motiv, a ima se i veliku komoditet u smještaju. Možda je negativno što smo utakmice igrali (koliko sam vidio na foto snimcima) pred sablasno praznim gledalištem. Time nismo stvarali naviku igranja pred punim tribinama, ali i to ne mora biti presudno. I ne očekujem posjetu na utakmicama, izuzev u završnici šampionata. Ovo je eksperimentalno prvenstvo po ovom pitanju i nisam optimist (iako sam negdje pročitao da će organizator plaćati onima koji dolaze na utakmice(?). U optimalnim uslovima mi smo trebali imati i nekoga ko je sličan Iranu. To je sigurno bilo neizvodljivo. Što se tiče ostalih protivnika treba se brzo adaptirati kad budemo igrali s njima. Imamo iskustva sa ”Evropljanima”. Jedino je Tunis nezgodan, previše agresivan i time neobičan. To što smo igrali tri utakmice u tri ili četiri dana je upravo ono što nas očekuje. Dobro je što se probao taj ritam. Možda je bilo bolje da smo sa Katarom igrali dvije, a ne jednu utakmicu. Ali, oni su diktirali uslove.
– A sada malo analize igre našeg tima. Imali smo određenih problema s povredama, otpao je Panić, oporavlja se Prce, nadamo se da novih izostanaka neće biti. Na sva tri odigrana prijateljska meča smo postigli po 22 gola, da li će napad biti naš problem, a odbrana velika uzdanica, s obzirom da nismo puno više primili?
– E, kad su u pitanju povrijeđeni igrači, tu priču treba zaboraviti. Rečeno je da mogu igrati i trebaju se tretirati kao zdravi (”povrijeđeni igrač koji kaže da može igrati- nije više povrijeđeni igrač”). Ti koji su bili povrijeđeni su značajni i u psihološkom smislu za reprezentaciju (prije svega Prce) i shvatam njihov odlazak u Katar i kao potrebu i kao nagradu i kao nadu… To što zabijamo 22 gola (u sve tri pripremne utakmice) stvarno može biti zabrinjavajuće, jer smo igrali sa ”trećom ligom” (možda je Katar nakratko, trenutno drugologaš). U isti mah i primili smo u prosjeku 23 gola što daje nadu. Ali, kako ćemo u četiri navrata igrati sa kvalitetnijim od ovih selekcija , možda će i ”škripati”. Koliko će biti ulja za podmazivanje, vidjet ćemo…Ipak, svaka utakmica je drugačija priča , tako da trenutna BH 22 ne znači da će biti takva i u toku turnira.
Da ste vi selektor, kako bi igrala naša reprezentacija, koju odbranu bi preferirali sa ovim igračima, kako bi sve postavili u napadu i šta bi to bilo naše glavno oružje?
U suštini izbor je pao na najbolje naše igrače (mi i nemamo još puno igrača koji mogu zadovoljiti status reprezentativca). Ipak mi je nelogično da su na pripremama u Kataru četiri pivota, a ne jedan bek više. Prema izabranima se prilagođava i napad i odbrana. Pa, ne mogu se tako lako mijenjati navike koje su stečene u klubovima gdje oni nastupaju. Tako i selektor radi. Adaptira se i to na ono što je ”klasika” u Evropi. Bit će tu možda iznenađenja od nekih (Iran sa puno trčanja ili Hasefendićev Tunis koji je fanatičan i pregrub za naše prilike). Treba biti oprezan. Ali, radi se ipak o reprezentaciji i bilo je dovoljno vremena da se spremimo i za ovakve, neubičajne situacije. Vjerovatno je nešto uigrano u odbrani što se do sada nije primjenjivalo… A šta je naše glavno oružje? Mislim srce; samo da ono ne nadvlada mozak.
Moramo malo analizirati i protivnike. Prvo igramo sa Iranom, koji je velika nepoznanica, a smatra se da nam je to najvažnija utakmica. Koliko vi kao trener za kojeg se zna da je vrlo analitičan, poznajete taj Iran i mogu li oni biti problem?
– To je ekipa fizički odlično spremna, ali sa puno tehničkih i taktičkih nedostataka (logično). Trener im je Slovenac, a golmane obučava Erceg Milovan iz Srbije. Sve to ima za posljedicu da ipak pokušavaju imitirati evropski stil. Najznačajniji igrači igraju u Mađarskoj. Dvometraš Jamali Iman je u Vespremu (onda ga zna dobro naš Terzić), a druga dvojica su u Tatabanji: Mousavi i golman Babasafari. Ostali igraju iransku ligu. Puno trče i priliku traže u nekoj konfuznoj utakmici. U pripremnom periodu su dobili ne tako dobre Italijane sa +10 i +1. Da nešto pokušavaju potvrđuje i uvoz stranaca u nacionalnu ligu. Najznačajniji stranac koji igra za iranski klub sa ovih prostora je Milan Ivančev (ex Crvenka, Zvezda, Island, zenički Čelik) kojeg sam donedavno trenirao…
Puno bolje sigurno poznajete Austriju, s kojom igramo u drugom kolu?
– E, to je već nešto… I njihove pripremne utakmice govore da će biti teško. Ali, imaće i oni pritisak važnosti utakmice. Mi tu moramo pružiti najviše. Još ćemo biti svježi jer je druga utakmica. Bit će važno koliko će nas ”namučiti” Iran, dan ranije. Ako bude išlo glatko za Azijatima, onda ćemo biti spremniji za Austriju. Austrija je raskomadala Švicarce u obe pripremne utakmice. Generalku su igrali u Parizu sa Francuzima. Odlučili su bez kalkulacija ući u prvenstvo. Trener im je Islanđanin i imaju više dobrih igračkih imena.
Nisu nam nepoznanica ni Makedonija, te Tunis, kojem je selektor naš Hasanefendić. Da li je to prednost za Tunis protiv BiH i može li već pomalo vremešna Makedonija biti naša šansa?
– Od trećeg kola dobro će igrati samo veliki i sposobni, maksimalno pripremljeni. Nekako se fizički možemo provući i u trećoj utakmici jer je prije nje dan odmora, ali dalje, nema neke posebne filozofije. U četvrtoj će se vidjeti da li smo blizu pravoj kvaliteti (odlučuje sprema, volja, klupa…). Sead u Tunisu zna šta radi. Naravno da nam je teže što je on na klupi Afrikanca. Stari je to lisac i jedan od najboljih u svijetu. Prvo mjesto njegove selekcije na turniru u Švicarskoj pali crveni signal. Makedonci će imati podršku svojih navijača (puno ih radi u Kataru), tako da će ih i oni dizati u kriznim momentima. A imaju i kvalitet. U pripremama igrali su turnir u Francuskoj (Francuska, Alžir i Argentina)…
Na kraju grupne faze ćemo igrati protiv Hrvatske, apsolutnog favorita. Je li dobro da su oni ostali za kraj, ili bi veće šanse za iznenađenje imali na početku?
– Protiv Hrvata može biti i loše, a i dobro (predosjećaj – neriješeno). Sve će ovisiti šta njima bude trebalo. Ako bude sve OK možemo računati i na opuštanje i kalkulisanje Golužine družine. Gledao sam ih u subotu u Rijeci protiv Srbije. Mučili su se, ali su sigurno pravilno tempirani.
Sa Hrvatima je prednost igrati posljednju utakmicu u grupi. Nadam se da ćemo do te utakmice imati pobjedu nad Iranom i minimalno jedan neriješen rezultat. Pa, ako se poklopi i Hrvatima, i nama i njima bi nam dobar bio X.
I za sami kraj pitanje, šta vi ukupno gledano očekujete od naše reprezentacije u Kataru, koja je vaša prognoza dometa rukometnih „Zmajeva“ i ko će biti svjetski prvak?
– Prvo ću ono što me manje zanima: samo četiri nacije mogu biti prvaci svijeta. Francuzi, Španci, Danci ili Hrvati. Najviše bih volio da to budu naši susjedi, ali im dajem i najmanje šansi među ovim velikim. Bojim se da će opet biti četvrti. Svjetsko je veća kocka od Evropskoga zbog sistema takmičenja (nokaut faza od 1/8), pa je teže i predvidjeti. Uvijek neko iznenadi, ali ko će biti ovaj put? Na prvi dio pitanja rado ću odgovoriti.
Mislim da je javnost ostala dužna da kaže šta očekuje od Svjetskog prvenstva!?
I reprezentacija (i stručni štab i igrači i kancelarija) također su ostali nedorečeni (nejasni) po tom pitanju. Svi taktiziraju. Razumljivo. Sve je ostalo ”uvijeno”. Ali , kad’ se ide na svjetsko, onda se mora znati zašto se ide!? Javnost od fudbalera ”nije tražila ništa” u Brazilu, pa je (samo) pobjeda nad Iranom ocijenjena neuspjehom. Tako nešto može biti i ovdje (gle slučajnosti, u Dohi je Iran)… Mi smo se plasirali sa SP i to je završena priča . Ne može se više govoriti: dovoljno je učestvovati. Ovo je sada nešto drugo – novi zadatak.Trebamo pomoći našim momcima i biti realni i jednostavno reći: veliki uspjeh je četvrto mjesto u grupi. A dalje, (najvjerovatnije) protiv Španaca ne bi mogli ništa postići…Biti treći u grupi (nevažno) je neplanirano, ali može se desiti ako se neke stvari poklope. Drugo i prvo je nerealno (i senzacionalno) i sami bi sebe lagali ako to spominjemo. Ali, moramo reći i ovo: peto je neuspjeh, a šesto bi bilo debakl. Katar nije ”gimnazijada” i mora se imati plan (i cilj). Mislim da sam realan i svi ovo trebamo (posebno reprezentacija) i prihvatiti.
Mene lično i ne zanima da li ćemo biti između 13. i 16., odnosno 17. i 20-og mjesta Mene više interesuju post-prvenstveni efekti. Naši klubovi su na ivici egzistencije, Prvenstvo nam je katastrofalno. Državu nam nemilosrdno napuštaju igrači (dovoljno je da im neko pošalje SMS poruku iz inostranstva sa ponudom). Lokalne zajednice(općine), gotovo sve, rukomet postavljaju na margine interesovanja. Ubrzo, nastavili se ovako, neće biti igrača u BIH. Marković će se vratiti i živjeti u Vacleru, reprezentativci će se vratiti u svoje klubove po Evropi i Aziji… Ako ne bude pameti, u BiH će nedostajati i lopti u klubovima. Ko će stvarati nove igrače? Post- katarski rezultat (efekat) mora pokrenuti rukomet u našoj zemlji : klubove, sve selekcije, i muške i ženske !!!
Ako tako ne bude, put u Katar će nam biti uzaludan!!!