Hladno je vrijeme,”labavo” i sve navodi na to, da, svaki dan moram da pometem ispred svoga praga da se ne bi “nanijelo hamelja”, sa vana. Iz dana u dan se trudim da svoj prag održavam urednim, uzevši u obzir da po cio dan neko od mojih pet članova porodice kroči na taj prag. Kad izađem vani ili krenem nekome od prijatelja, na druženje, ako recimo neki od drugova stanuje u zgradi, potrudim se prije nego kročim u haustor da onako malo stupam po “čistini” da mi sa obuće spadne sve što nije dio obuće. Nakon toga ulazim u haustor. Inače ne pratim da li su tuđi pragovi čisti, jer sam predhodno skinuo sve što ni sebi ne želim da dođe na prag. Ulazim onako čist, pedantan, nasmijan u spoju sa nekim prijatnim i kulturnim uletom. Ne gledam dole, uspravim glavu i gledam u oči.
Većina će odmah pogledati dole, što bi se reklo “da te skenira”. Ne obazirem se na to, nego nastavljam dalje sa kulturnim nastupom iz kulturnog upada. Sjedim, pričam, smijem se, jadim, žalim sebe, nekad druga, iskreno posavjetujem onako od srca. Pazim da ne spominjem ljude koji nisu tu, nekad biram riječi. Nekad korigujem istinu da bi nekome ispričao neki smješan, tužan itd… događaj.
Dok sjedimo trudim da ponašam se pristojno, da npr. kad krenem, sve papiriće i šta sam već imao od nekih sitnica, koje treba da se bace u smeće, da ponesem u đepu do prvog kontejnera/kante. Po odlasku obavezno se osvrnem na cijelokupno druženje, zamolim onako da mi ne zamjere ako sam možda postupio pogrešno u datom momentu, nesvjesno nečim povrijedio ili razočarao domaćina. I uvijek izlazim samo nasmijan i sretan, jer iskreno sve što ne želim sebi, ne želim niti bilo kome drugom na svijetu da se desi.
Vraćam se kući, otresam obuću pred zgradom. Penjem se na svoj kat,otvaram vrata i prelazim svoj prag. Slažem obuću na policu, donosim džoger (budući da su mi pločice tamo gdje skidamo obuću) i čistim dio za obuću,do praga. Istresem sa balkona u travu ponjavicu ispred vrata. Zatvorim vrata
I IDALJE ŽIVIM SVOJ ZIVOT …
Što sve ovo pričam?
Nisam puk'o!
Ja jednostavno imam svoje “JA”.
Imam svoje mišljenje, za sve što iznesem i izgovorim, kad god želim i odlučim.
Pa tako i ovaj put.
O sebi mislim da sam položio osnovnu kulturu.
Hvala mama.
Mislim da sam uvijek htio da svima bude jednako lijepo koliko i meni, nista više, ništa manje. Ako je drugima lijepo, a ja ne mogu da se uključim u njihovu “priču”, ja jednostavno odlazim. Ne želim da moj loš dan postane još nečiji loš dan. Jer ljudi smo, svi imamo mane i svoje greške. Loše trenutke, uspone i padove. Mislim da sam uvijek nastojao da sve što radim bude pošteno ili barem fer i korektno. Ustvari onako kako se to sve i odvilo, bez dodatnih primjesa nekih mojih analitičkih viđenja. I ako osjetim potrebu da iznesem neko svoje mišljenje na određenu situaciju, predhodno izričito naglasim da je to samo moje mišljenje.
Pišem.
Misleći na omladinu današnju općenito, znači tu spadaju mala i velika “raja”. I mnogo je omladine čiji roditelji na žalost nisu posvetili dovoljno pažnje u odgoju svoga djeteta. Pa se nekad zgrozim na postupke pojedinaca, njihovih mišljenja i komentara o drugim ljudima. Prije svega, meni je jako žao, prvo mene što sam okružen sa mnoštvom takvih ljudi, pa onda i te “raje” koja je propustila časove “kućnog vaspitanja” nehatom svojim ili možda nehatom svojih roditelja.
Od malena sam pisao pjesme, sastave, poeziju itd. I uvijek sam se zamišljao (maštao) kako ću jednoga dana da napišem nešto što bi moglo da u glavi čitaoca/slušaoca mog djela podstakne njegov moral i promjeni njegovo razmišljanje na bolje. Da se moje riječi koriste kao pouka o nekome ili nečemu.
Jer još mnogo toga imam da kažem.
Ovaj tekst sam posložio tako da indirektno uvrijedim sve one koji žele zlo, šire mržnju, raznose tračeve, donose zaključke na “blic slike” i plasiraju priču kakva ona nije. Za sve one koji svojim doprinosom žele da unište ovo malo mozgova mladih što je ostalo “iole” pribranih. Za one koji ne vide ništa loše u jednoj “trač kafici”. Za one “ta’ će on” likove. Za ušlje i žohare narkomanske, propale koji će čitav život da gledaju ko ih poprijeko gleda i ko je kome prijetio. Ko ima bolju šemu i čija je roba bolja. Onako pošteno gledajući, realno bez šminke. Gledat ću vas iz kola, dok se vozim s “predobrom trebom” pričajući predobre teme s osmjehom na licu i čistoga obraza.