Visočko selo Hlapčevići, iako je smješteno uz sami autoput, djeluje nestvarno mirno. Tu i tamo poneki đak pješak iz pravca obližnjih Donjih Moštra i pas lutalica razbiju sablasnu tišinu. U dijelu sela koje mještani zovu Grlice nema ni tih zvukova. Prolaznici nam na upit pokazuju na praznu kuću s brojem 10 u koju se u novembru 2009. doselio tada 41-godišnji Nedim Fejzić, prognanik iz Rogatice.Živio je mirno u selu sa sestrom Mahirom i, osim dva-tri pozdrava s komšijama, ni s kim nije komunicirao, niti je izlazio iz kuće. U petak, 14. maja 2010. godine, nepun sat nakon džume, krenuo je u krvnički pohod kroz selo. Dogodilo se to desetak minuta nakon što je njegova sestra, koja je bila staratelj nad ovim proglašenim šizofrenim bolesnikom, izašla do komšija.
Pogača u ruci
Bez ikakvog povoda ili razloga Nedim je za desetak minuta ubio tri, a ranio najmanje sedam osoba, od kojih četvero djece uzrasta od jedne do četiri godine. Navodimo najmanje, jer nigdje nisu evidentirane povrede policajaca, ljudi koji su savladali Fejzića, pa i Šemsudina Bašinija, supruga ubijene Dževade, koji je preživio masakr.
Ovih dana navršavaju se četiri godine otkako je Vijeće Kantonalnog suda u Zenici, kojim je predsjedavao sudija Enes Malićbegović, donijelo presudu kojom se konstatira da je Nedim u neuračunljivom stanju, izazvanom šizofrenijom, počinio tri krivična djela ubistva, sedam djela ubistva u pokušaju i krivično djelo oštećenja tuđe stvari sa stjecajem. Nakon toga je smješten na Odjel za forenziku Kaznenopopravnog zavoda Zenica, gdje i danas čeka izgradnju adekvatne zdravstvene ustanove za ovakvu vrstu osuđenika.
Šemsudina Bašinija zatekli smo na vratima doma, na jednom od pet mjesta u selu gdje je Fejzić divljao i ubijao. Naša posjeta ga je iznenadila jer, kako kaže, više se niko ne interesira za njih. Od države su zaboravljeni ponajviše.
– Djeca su narasla, moja Emina je krenula u školu. I sad mi je pred očima scena kako drži stisnutu pogaču u ruci, a on je nabio na nož i podiže je, okrećući je preda mnom. Dževadu (suprugu) je bukvalno zaklao, držeći je za kosu. Ljudima je nejasno kad pričamo, ali mi smo njega udarali lopatom, motkama, nevjerovatno je kakve je on udarce primao. Da je neko pucao u njega, tek bi ga onda oborio – prisjeća se Bašini.
Fejzić se poslije rata vratio u Rogaticu, ali zbog incidenata i nasilništava koje je pravio kad “popuste” lijekovi, preselio se na Ilidžu, odakle ga je sestra sklonila u Kakanj, a onda u Hlapčeviće. Žrtve ovog monstruma su jedinstvene u mišljenju – država je mogla spriječiti zločin da su svi radili svoj posao.
– Znamo da je njegova Mahira sedmicu pred zločin obijala pragove socijalnog u Visokom i Ilidži, da je išla u dom zdravlja i policiju. Svi su joj rekli da ne mogu ništa učiniti dok on ne napravi nešto. Eto, napravio je! Pod istim nalazima je bio na slobodi pod kojima je sad pod ključem. Problem je bio nadzor, on je pio, a to su napravili alkohol i ko zna koji lijekovi – priča Salih Kapo.
On i ostali naši sagovornici tvrde da je Fejzić jasno čuo, razaznavao zvukove, čak se promišljeno kretao između kuća „štiteći svoja leđa“. Čak je svoj nož nakon zločina ostavio u kući prve žrtve, a nožem iz te kuće ubio drugu osobu, a potom nožem iz te nastavio pohod…
Saliha Kapu je namamio da izađe iz kuće tako što mu je zapalio automobil, a Šemsudin Bašini kaže da se, kad mu je usmrtio suprugu i ranio dijete, okrenuo prema njemu i pokazao šta je uradio.
I danas u garaži Saliha Kape pored Passata koji je Fejzić zapalio stoji komad drveta kojem su pokušali savladati Fejzića. I svjedoči o nezapamćenom zločinu.
Šemsudin Bašini kaže da je Fejzić, prema svemu sudeći, htio samo osakatiti, raniti, ali ne i ubiti djecu u selu.
Ima Strazbur…
– Možda je mislio da je jedan ubod dovoljan. Htio je ostaviti biljeg. Moju suprugu je zaklao, ona je imala desetine uboda, a Amina i dječaci Sadin i Adin samo ubode u stomak. Tako je bilo i Mehinom suprugom Zinetom. Odrasle je bukvalno izmasakrirao, svi su imali desetine uboda – prisjeća se, dodajući da ga je povrijeđenog monstrum zvao: “Dođi ovamo, dođi da i tebe završim”, ali i da je ubica svjesno reagirao kad je Bašini pozivao komšije koje su imale oružje da ga iznesu iz kuće i pucaju u Fejzića.
Tokom istrage Fejzić je rekao da se branio od napada sila koje su ga napale te da se ničega ne sjeća. Danas u selu nema nikoga od porodice Fejzić. Ubrzo nakon zločina koji je počinio njen sin, u staračkom domu u Travniku umrla mu je majka, a sestra, navodno, živi u Kaknju.
– Šta god da vam kažem, malo je. Ponovit ću samo što kaže naš advokat. Ako nema pravde od ove države, ima Strazbur. Sličan slučaj desio se u Hrvatskoj i ta država se pravdala, ali je na kraju platila krivicu. Kad bi mi neko dao ček i rekao da napišem najveću cifru za koju znam da postoji i na drugoj strani njega (Fejzića) u ruke, ja bih uzeo njega. Ko će Adni majku vratiti, dedu, meni suprugu, oca. Ja sam ostavio posao, morao se neko brinuti o djeci. Nema noći da ne sanjam, gledam u ta vrata, u te sobe. Dijete u martu kreće u vrtić, valja njoj nositi cijeli život to u sebi – priča Meho Rožajac dok mu suze idu same niz lice.
Salih Kapo, pokazujući ožiljke, dodaje:
– Svaka sekunda nam je bila godina. Sad je prošlo četiri godine od suđenja, u maju će i pet godina od zločina. Tako da nam godine više ništa ne znače. Znamo mi da nam niko ne može vratiti komšije, rodbinu, naše zdravlje. Pogledajte posjekotinu preko stomaka, ukočene prste i dvanaest šavova na ruci. Rezultat? Prije ranjavanja sam bio 60-postotni invalid zbog kraće noge, sad sam valjda ozdravio pa su rekli da sam 40-postotni. Tek je revizija revizije nakon mjeseci i žalbi rekla da mogu u penziju. To nam je država – priča.
Krvavi petak
Sve se odvijalo između 13 i 14 sati tog krvavog petka, 14. maja 2010. godine. Fejzić je od svoje kuće prvo došao do komšije Dževada Herceglije (47), kojeg krvnički i bez ikakvih riječi napada, da bi potom produžio do kuće Fatime Bukve (31) te njenih sinova Sadina (2) i Adina (4). Sve troje je teško ranio. Potom se krvavi pohod nastavlja u kući Šemsudina i Dževade Bašini. Dževadu (40) ubija, a njenu kćerku Eminu (2,5) teško ranjava.
U narednu kuću ne uspijeva ući, ali svoj bijes iskaljuje u narednoj, kući Zinete Rožajac (35), u kojoj na stepenicama ubija nju, a u prizemlju njenog svekra Mehmeda (74). Tu teško ranjava Zinetinu jednogodišnju kćerku Adnu, koju je majka tijelom sakrila od monstruma zadobivši na četrnaest mjesta na tijelu po sedam do deset uboda.
Već u narednoj kući žrtvu nalazi u Salihu Kapi (53), koji preživljava napad, dok njegov rođak Smajo, koji je stigao iz drugog dijela sela, uspijeva s još nekoliko mještana savladati Fejzića, kojeg potom odvodi policija.
– Udarao sam ga drvetom koje se odbijalo kao o lutku. Samo bi se stresao, kao da ga je neko poprskao vodom. To je neopisivo – priča Smajo Kapo, koji ga je na kraju savladao.
Da to nije učinio, Fejzić bi u svom krvavom pohodu naišao na grupu od 12 djece koja su se igrala dvadesetak metara dalje.
Vode dva spora, spremni i na međunarodni sud
Napadnuti mještani Hlapčevića paralelno vode dva sudska spora. U jednom tuže i smatraju odgovornim Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) da je, dopuštajući da Fejzić ide kući s posljednjeg liječenja, pustio potencijalnog ubicu na ulicu.
U drugom sporu grupa stradalih smatra da je Centar za socijalni rad Ilidža odgovoran jer nije vršio nadzor te je dopustio da mjesecima Fejzić mijenja boravišta iako je bio uredno prijavljen (bez kontrole) na Ilidži.
Oba spora su još u procedurama, a mještani Hlapčevića odreda kažu da će biti uporni i pravdu potražiti, nakon našeg, i u međunarodnom pravosuđu.
Avaz/Adnan DŽONLIĆ/Visoko.co.ba