Da bi spoznali suštinu naše sadašnjosti i da bi pojmili neke aktuelne pojave, ipak se moramo vratiti u prošlost. Jer, budućnost je duboko uzrokovana našom prošlošću. Visoko je uvjek činilo broj, a nikad značenje. Posljednja dešavanja u najjačoj stranci u Visokom ponukala su nas na razmišljanja zašto se sve to baš dešava i sve baš sada. Našli smo logične i političke odgovore i objavljujemo ih redovno. Ali naša istraživanja su nas dovela i do spoznaje koja nema veze sa logikom i aktuelnim političkim analizama. Naime, prostorije u kojima je trenutno smješten OO SDA Visoko imaju veoma bogatu i čudnu okultističku prošlost. Ne pretjerujemo ako kažemo da je taj prostor uklet, odnosno, modernije i prikladnije današnjem političkom momentu i shvatanjima, možemo reći da je taj prostor pod sihirima i ko je sklon takvom vjerovanju i postavljanju stvari, tu možemo također pronaći odgovore zašto se tako čudne i loše stvari stvari dešavaju i izlaze iz tih prostorija. Čak je i visočki zet Nemanja Kusturica prilikom snimanja filma “Otac na službenom putu” koristio te prostorije i vjerovatno ih još tada poškropio. Da bi opet nekoliko godina kasnije u iste dovodio i Johny Deppa-a, što spominje i u svojoj knjizi “Smrt je neprovjerena glasina”.
Koliko je građanima Visokog uopšte poznato da su ulazna vrata u zgradu sokolskog društva, kasnije Partizana, a danas OO SDA Visoko zapravo uvijek bila kužna i od njih se bježalo kao od vraga. Sudbina jeste takva da je nastavak tradicije bio javna osuda tog prostora. Godine 1941. prostor su zauzele ustaše i to je do 1945. bio njihov prostor, a onda niko nije htio boraviti u njima jer bi u pretpostavci bio izvrgnut osudi režima i uzornih drugova komunista. Kasnije, Zadruga i to ona Frizersko brijačka je pristala da se useli u taj prostor i zvanično je bio njihov sve do 1990.godine kada ih pretvoriše u zvanične prostorije ovih što su i dan danas tamo.
Šta reći drugo osim toga da je taj prostor kužan, i da traje kratko, jer je to narodni prostor napravljen dobrovoljnim prilozima, a završen kreditnim sredstvima dignutim u ime grada. Pomalo ostade interesantno da uporedimo stanje, 1941. i 2015.g, a da se ništa ne slaže nego pokuša uvrijediti. Šta je to na Jaliji interesantno i promjenjljivo jer vlast i ideje potiču otuda. Nekakvi zakoni izlaze, a da se čovjek upita zar je moguće koristiti tuđe uspjehe? Ko danas ima pravo naplatiti neke takse, neke zakonski donesene stavke, a da to ništa nije njihovo? Koliko godina Jalija ostade bez promjene i neizgrađene nijedne jedinice koja ima smisla? Rekli bi da svakom opraštamo naplatu taksi na zemljište koje je u mandatu istih predstavljalo neštu na koje ima neko pravo, a prava nema očito niko jer biti negdje gdje se ukaljao obraz vremenu. Sve što je napravljeno na Jaliji jeste promašaj od rata ovoga našeg koji smo vodili nebil nam bilo bolje, a ono na našu žalost u današnje vrijeme je ustvari greška jednog čovjeka kojeg će se očito sjećati po promašajima.
Ko je napravio jedino lijepo na Jaliji kojem se dive i danas oni kojim nije ni briga ko je i zašto napravio? Postoje na Jaliji mjesta koja dugo niko nije dirao, boravio u njima. Bježalo se od takvih mjesta i ništa više. Da ne bi bilo čudno opstruiranje prema tim objektima ili njegovim dijelovima. Danas moramo shvatiti da jedno vrijeme ima svoje karakteristike koje niko nije htio da se sjeća. Ko je pravio zgradu Sokola i Partizana i zašto niko nije htio ni pomisliti da napravi nešto i da se sjeća vremena koje je učinilo da je bolje ne sjećati se. Ko danas zna gdje je bila krugovalna postaja odakle je govoreno Orel je pao, a sada odosmo na Moskvu? Otto Heselreiter je imao kancelariju na istom mjestu pa je prepustio logornicima iz Visokog.
Zbog svega navedenog, i opcija po kojoj su neke prostorije Sokola/Partizana pod sihirima, ja sasvim realna opcija koja objašnjava sve nuspojave koje izlaze kada se otvore ta kužna vrata iza kojih istorija krije mnoge neispričane i nedovršene priče.