Da si jutro i noć moga dana, s tobom da liježem i s tobom da se budim, u mislima.
Da su sve klupe svijeta načinjene kako bismo ti i ja na njima čekali sumrake šapućući trepavicama, smijući se zagrljajima, vrišteći ugrizima, poslije sumraka.
I da su peroni načinjeni kako bismo se opraštali i pozdravljali, da odlazimo kako se ne bismo uljuljkali u činjenici da se imamo.
I kada se nemamo, da se sanjamo i da svaka leđa na ulici podsjećaju na naša leđa, da je svaki zvonki smijeh tek parodija našeg smijeha.
I da se najslađe smijemo skupa, pa i kada plačemo, da se smijemo jer smo lomljivi pod težinom naše velike ljubavi.
Da je svaka moja rečenica upućena tebi stih i da mi uzvraćaš refrenom mojih melodija.
Da me prepoznaš u svakoj priči o dvoje i da svaka slika u galeriji svijeta ima nešto moje, za što tvrdim da je tvoje.
Kada kažem da si moj anđeo, da to nije tek slatkorječiva fraza nego da invalidnog mene nosiš na svojim krilima, lako i bez pogovora.
Kad se istrgnem iz tvojih ruku i bacim se u blato – bogalj – da prosim, da me digneš, prljavog i presvučeš u paučinu koju si samo za mene splela, pa da me ne daš nikome, da me jedeš dok te volim, anđele moj.
Ali svemu dođe kraj, kako bi drugo započelo…
I da…
Takvi ne postoje.
Tek oni od pamuka na kojima spavam, iz noći u noć, kojima presvlačim krila, iz dana u dan, bivajući iluzija koja raste u dogmu.
Ne želim ju uništiti dokazima…
Stvarnost bi postala jedina istina, a istina je tamo gdje si ti.
A gdje si ti???
P.S. Šta je ljubav do uzajamno davanje svega u ime ljubavi i samo ljubavi… Hajde, ti koji ovo čitaš, da činimo jedno drugo sretnim! Hajde da se smijemo i da plačemo skupa. Ti uzmi od mene, ja ću od tebe, i recimo kako smo dio jedne duše. Duša svijeta da je u nama, zamislimo, mi, mali i neznani, anonimni i veseli razdragani nad našoj zajedničkoj sudbini.