Neke kuće ljudi prozvaše prema dominantnoj vibraciji snopa fotona u svjetlosnom spektru. Dosljedno Hegelovoj fenomenologiji, čista svjetlost je čisti mrak. Tako je i sa Bijelom kućom u Washingtonu. Neka kuća je plava, druga siva, treća crvena, četvrta nazvana žutom, peta je prozaično prozvana „kućom izlazećeg Sunca“…
Gdje počiva Bitak, ima li svoj dom? Da li je u riječi, slobodan, odlutao, zaspao eonskim snom, ili prometejski na stijenu okovan?
Bilo da su udomljeni i „za dom spremni“, ili razdomljeni, osvetoljubivi, ljuti i odlučni da ih ni pakao neće smest, ljudi vole vjerovati u ono što misle da vide. A da li vide? Svojim očima, ili očima teoretičara? Šta je to teorija? Iluzija ili akt spoznaje?
Dugo prisutnu u medijima i već uobičajenu sintagmu „teorija(e) zavjere“ više nema nikakvog smisla primjenjivati u oficijelnom žargonu iole ozbiljnijih studija u kojima se njihovi autori trude ukazati na „sivo-eminentne“ konstruktore tokova povijesti, njene realizatore i egzekutore. Već davno su demistificirani svi tajni kodovi rasističko-nac(ionalist)ičkih ambicija, tako da ni omiljena u žurnalističkom miljeu i mediokritetskom senzacionalizmu gravitirana floskula „strategijsko istraživanje“ ne doprinosi sticanju dojma da je raskrivenost izvornika „zavjere“ autentična. Prije bi se reklo da se doktrinom konstantnog naoružavanja strateškim sredstvima odvraćanja postigao suprotan efekt ugrožavanja i pretvaranja inferiornije strane u potencijalnu stvarnu prijetnju dominirajućoj bankarsko-militantnoj oligokratiji udruženoj sa protagonistima magije velikih samoprozvanih ili „bogomdanih“ magova. Dok s jedne strane demistifikacija njihove moći utiče na dezavuisanje širokih populacija, s druge strane najvispreniji (i najopasniji) među njima svoj pleksus ne štite napadnim frekvencijama svojih kravata već provjerenim sredstvima hipnoze, pogledom, glasom, i svim malim skrivenim potezima vidljivim samo najboljim mađioničarima.
Posljednji govor kojeg je jastreb svih izraelskih jastrebova Benjamin Netanyahu-Bibi održao u jednoj posebnoj kući utrnulih boja, Kongresu USA, trebao bi biti posebno zanimljiv sociolozima, antropolozima, lingvistima, komunikolozima, psihobiografima i svim onim ekspertima koji poklanjaju pažnju dubinskoj analizi psihe glavnih arbitara na svjetskoj političkoj sceni. Za razliku od autoritarnih karizmatika koji su ostali u sjećanjima onih koji su ih uživo gledali i slušali, Bibi ne koristi vokalnu gradaciju koja će slušatelje postupno odvesti u ekstazu. Nema u njegovom glasu čak ni naznaka omame. On ne gestikulira i ne prijeti stisnutim pesnicama, nema u njegovom pogledu iznenadnih bljeskova niti se njihanjem tijela otkrivaju zbunjenost ili nelagoda. Ne, njegova poza je u stvari odraz sigurnosti osobe koja je u svom domu, koja prema tradicionalnom običaju sjedi na prostirci uz sofru i dijeli kruh ukućanima i gostima. Američki predsjednik Obama je jasno naglasio da je Bibi u ovom trenutku (neposredno prije predsjedničkih izbora u Izraelu) nepoželjan. Da ne dolazi. Bibi je iako nepozvan ipak došao i time ponizio svoga domaćina, kolegu, partnera, naglasivši u svom govoru, samouvjereno i beskrajno drsko: Izrael je dovoljno jak da sebe može zaštititi sam. Do koje mjere je on bešćutan govori i činjenica da je tu svoju veliku frazu ponovio, a članovi Republikanskog doma Kongresa je prema već poslovičnom ritualu propratiše aplauzom i na nogama. Taj ritual ustajanja i aplaudiranja govori o mentalnom sklopu samih kongresmena (tokom govora kojeg je Bibi održao 25.1. 2011. aplaudirali su i ustajali 38 puta). Poslušnici bez svoga ja. U njihovim kretnjama i ako se osjeti vidljiv teret neradog priklanjanja iluziji koja samogenerički repetativno postaje osmi putnik, subjekt po sebi, koji se zabavlja ehom svoga prisustva, naslućuje se gorka istina: samospoznatost svoje efemernosti, svog dvoličnog beskičmenjaštva i loše zatajenog autoimunog licemjerja koje Ameriku vodi do granica kolektivnog globalnog suicidalnog usuda. Kapitulacija demokratije pred ultimatumom: Ili sa nama, ili apokalipsa. A to nije odraz autentičnog američkog mišljenja, jer, ono ne postoji, osim kao refleks Talmuda koji propisuje kako se ophoditi prema neprijatelju istine rezervirane „odabranima“. I tada, naravno, pod uticajem lokalnog anestetika u podsvijesti se aktiviraju projekcije teorije obmane, ali nedovoljno dozirane da bi žrtvu omamile do bezbolnosti, ostavljajući je da svjesna svoje agonije u čvrstom Morfejevom zagrljaju propati svoju bespomoćnost. U ovom slučaju, sigurno je da će joj defilovati praslike Urobora, hrišćansko-mističkog simbola Sotone (zmija koja guta vlastiti rep). Sa Bibijevim naumom (naum – hebrejska riječ za javno obraćanje) Americi je bačena rukavica u lice, ali, ona neće biti podignuta. Teoretičari zavjere su dobili još jedan povod da se prisjete ko su mahom bili predsjednici SAD i kakva je njihova stvarna moć. Analitičari će posegnuti za vezom Hitlera sa Rothschildima, ne štedeći nizanja na istu samojeduću zmijsku mandalu prstenove s imenom Lenjina, Staljina, Churchilla, Clintona i ostalih velikih i malih marioneta kojima upravlja jedan isti veliki mag, kojeg u Iranu, prema dualističkoj koncepciji Dobra i Zla, Ahura-Mazde i Ahrimana, vide kao Velikog i Malog Sotonu.
Zašto se Bibi toliko plaši Irana i „arapske bombe“? Zašto pledira na rat protiv Irana u momentu kada sama Amerika ne pokazuje znake prevelike uznemirenosti pred činjenicom da je uznepredovalost realizacije iranskog nuklearnog programa nezaustavljiv proces? Htjeli-ne-htjeli to sebi priznati, Amerikanci su pokoreni, Bibi je bez mnogo mimike pokazao im i ukazao na njihovu infantilnost, i biće čudo ako se njegov naum ne završi slomom Obamine administracije, što u konačnici i jeste svrha ciljane drske pojave.
U samom Izraelu Netanyahu je izložen pravoj hajci opozicije koja se također osjeća obezvrijeđenom i potisnutom u zapećak. Nikada u povijesti jedan izraelski predsjednik vlade nije imao veću moć i crnju reputaciju, posebno nakon što je dotičnu stekao ratom protiv Gaze.
Fenomenološki gledano, stavljajući u drugi plan ono što u biti jeste primarno, a to su ljudske žrtve i stepen razaranja u Gazi, Izrael je demonstrirao tehnološku superiornost, koja je tek predstupanj one koju namjerava ispoljiti u ratu protiv Irana. Prošlogodišnji obračun sa Hamasom i Islamskim džihadom bio je zapravo posredan izraelsko-iranski rat, vođen prvenstveno na račun već trajuće tragedije palestinskog naroda. Hiljade raketa dopremljenih Hamasu preko Sinaja imaju iranski žig, a tehnologija proizvodnje prokrijumčarenog naoružanja često ukazuje, pored već ruskog, i sjevernokorejsko porijeklo. Međutim, Bibi sebi ne postavlja pitanje niti pokušava odgovoriti drugima, šta je sa onim procentom projektila ispaljenih iz Pojasa Gaze koje pripadnici protivraketnih postrojbi nisu uspjeli zaustaviti? Da li bi se isti polemološki kriterijumi mogli primijeniti na obračun sa nuklearnim projektilima? Zar Netanyahua ne plaši pomisao da je dovoljno da jedna nuklearna raketa probije zid sofisticirane elektronske odbrane? On jednostavno nameće viziju svršenog čina: sporazum sa Iranom oko ograničenja broja centrifuga za obogaćivanje uranijuma je čist gubitak vremena i završiće se atomskom bombom u rukama neprijatelja koji se neće libiti da je aktivira i nad američkim nebom. Zaključak je eksplicitan i američki kongresmeni ritualno ustaju sa svojih mjesta pozdravljajući poziv u rat protiv homeinizma koji je prekinuo kontinuitet uspostavljanja vladavine jednog centra svjetske moći.
U pozadini Homeinijeve promjene kursa arapske politike, karta u partiji pokera na koju je zaigrao, zove se Dan Jerusalima. Sam projekat „Islamske revolucije“ iranski ajatolah doveo je u vezu sa idejom slobodne Palestine. Inercijski se i u većini ostalih arapskih zemalja usvojio takav pogled, koji u suštini nije donio Palestincima nezavisnost, ali im je donio puno razaranja, patnje, smrti, bola, još izraženiji aparthejd. Od 1979. uveden je posljednji dan Ramadana u pomen El-Qudsu. Zabranjeno je spominjanje Izraela. Homeini je uveo zabranu straha od neprijatelja i općenito zabranio je strah od bilo čega ovozemaljskog. Ta tri principa, Dan Qudsa, negiranje postojanja Izraela i zabrana spominjanja njegovog imena (koriste se nazivi „cionistički režim“ i „Mali Sotona“), kao i uvođenje institucije zabrane straha („čega se smije plašiti musliman prije prelaska u vječnost“?), tri su temeljna polazišta koja su od strane starješina izraelskog Rabinata i političkog rukovodstva dočekani kao izravni nastavak prijetnje istrebljenja jevrejskog naroda, te su Homeinija doživjeli kao Hitlerovog agenta, kakav je za Jevreje bio i ozloglašeni muftija jerusalimski Mohamed Hadždž Amin al-Husajni, duhovni komandant 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS (Handžar divizija), koji je javno obzanio 1941, kao i 1947: “Proglašavam sveti rat, braćo muslimani! Ubijte Jevreje! Sve ih pobijte!” Podrazumijeva se da eho tih poziva na dovršetak Holokausta nad Jevrejima odzvanja dvoranom američkog Kongresa u patetičnom glasu predsjednika Vlade Izraela koji vapi za preventivnim udarom na Iran. Pri tome, svi iole upućeni u ratničke igre oko, ne obične, već, plutonijumske vatre, znaju da sadašnja situacija na Bliskom istoku i arapskom svijetu ima bolan predznak talmudskog obračuna sa bezvjernicima, odnosno, svima koji drugačije misle.
Nameće se logično pitanje: kakva je onda razlika između Göringovog misticizma natopljenog nacizmom i iluminatsko-jezuitski intonirane antiarapske histerije koja će proizvesti puni potres u islamskim zemljama involviranjem islamske države i terora ISIL-a nad „mlakim, blagim i nedosljednim“ muslimanima?
Ako neko misli da će razuvjeriti teoritačare zavjere i da oni neće vidjeti u manirima i pogledu jednog Bibija reinkarniranu mimiku Josefa Džugašvilija (gruzinskog Jevrejina po ocu) i Irancu po majci – taj ne zna kako se preko Lenjina kalio Staljin (čelik). Naime, postoji jedna sudbonosna stigma, da je Izrael politička i vojna ekspozitura State Departmenta, i uzvratno, da je Amerika u rukama jevrejskog mračnjačkog bankarskog lobija. U suštini, hipotetički gledano, obje postavke su moguće i logične. Ali, nazirući jedva naslutivu predlošku krize u Ukrajini, dobija se sasvim drugačija predstava o ulozi ISIL-a (DAIŠ).
Sve do krimske krize ruska politika trpjela je uzmake, još od vremena Detanta i raspada SSSR-a, ali, dolaskom Putina na čelo Vlade iz Kremlja i obnovljene armade (od koje se prvenstveno europske članice NATO saveza itekako imaju razloga plašiti) počelo se nanosekundama mjeriti vrijeme preostalo do Kijameta. Uvođenjem u povijest zavjereništva mudžahedina, zatim talibana, Al-Qaide, stiglo se do ekstremne terorističke organizacije koja kao da je nikla ex nihilo. No, to samo izgleda tako, samoniklo pojavljivanje orange-ratnika čija pojava ledi krv u žilama. Projekcija Staljin-Bibijevog pogleda dopire pravo iz katakombi talmudsko-hadždžd-aminsko-pro-cionizma. Ne postoji niti jedno anti-, bez njegovog pro-. Nema dijalektike bez njenog negativnog kontra-pola. Ako Izrael ima Velikog brata, brat ima sestru. Ne bi Sjeverna Koreja mogla olako prijetiti opstanku Amerike da iza sebe nema svoju Veliku Sestru – Kinu. Čitav ovaj koloplet prosječan čitalac će prevesti komičnom ali univerzalnom formulom – JLZ. S tim što samo komičari mogu razlučiti ko je lud, a ko zbunjen. A stvarnost, nažalost, nije komična, o budućnosti se još manje može misliti da bi mogla biti ružičasta. Zato su uniforme ISIL-terorista simbolično orange obojene.
Pored već pomenutih kuća na početku, mogla bi se dodati i luda kuća, što svijet i jeste postao.
Ono što sablažnjava razmaženi čistunački „civilizirani“ krstaški svijet, isti taj svijet bez mnogo uzbuđenja proučava u Bibliji. Jedno od prvih zabilježenih pogubljenja odrubljivanjem glave odnosi se na Herodijadin zahtjev da joj se na pladnju donese glava Johanana (Ivana) Krstitelja. Daleki istok krije svoje tajne ritualnih pogubljenja. Otomanski period obilježen je zastrašivanjem pokorenih hrišćana postavljanjem glava pobunjenika na kolčeve. Olako se zaboravlja da je praskozorje moderne Europe naveliko, industrijski, svakodnevno, prskano krvlju giljotinom odrubljenih glava. Nakon svirepih zločina koje su četnici i ustaše činili tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, što su često sami bilježili na foto-vrpcama, koristeći kame i testere, imaju li njihovi današnji bezdušni istomišljenici pravo na zgražavanje ako vide da te metode svirepog smaknuća koriste ISIL-ovci? I zastave, crne, nisu li im iste? Pitaju li djeca američkih veterana rata u Vijetnamu svoje očeve kako su dokazivali da su zaslužili svoju dnevnicu?
Poslovica „vika na vuka, a lisice meso pojele“ nema nikakvog uporišta, svi su lisice, i to bijesne. Nije teško razumjeti Bibijevu grozničavost i strepnju pred iranskom atomskom bombom, ali, umjesto da razmišlja o razoružanju i traženju kompromisa sa Palestincima, njegov radikalizam preteže u pravcu indirektnog favorizovanja komplementarnog naoružavanja arapskog svijeta koji ne želi da njegovim energetskim resursima vladaju drugi vlasnici. Međutim, mora se biti objektivan i shvatiti da se za sve ono što se dogodilo sa Čečenijom, Afganistanom, Jugoslavijom, Irakom, Libijom, Sirijom, Ukrajinom, ne mogu optužiti samo jevrejski cionisti i američki imperijalisti, jer, cionista ima puno i među Palestincima, i među Sirijcima, pa i među Ukrajincima. Njih ima i među iranskim stručnjacima za atomsku energiju. Zapravo, i ekstremisti među islamistima su također svojevrsni cionisti. Vjeruju u Jednoga koji im (navodno) prašta sve što Njega slavi. Tragična je dimenzija islamske vjerovijesti u neraskidivosti njenih korijena od talmudske tradicije. Krv uvijek iznova generira krv. Kao da ubijeni ili prognani brat ne ostaje brat. Može li neko ko se ne plaši ničeg biti uistinu Bogu vjeran? Uistinu, daleko je manje tokom povijesti palo glava od islamskog nego li od krstaškog terora, ali, zvono terorizma je licemjerno obješeno o vrat muslimanima, dok oni koji su ispalili atomsku bombu nad Hirošimom i Nagasakijem, koji su razorili Vijetnam, Irak, Jugoslaviju, Libiju, Siriju, a sada atakuju na Ukrajinu – nisu teroristi.
Ako neko baš poželi, odnosno, ako smogne smjelosti, neka izdvoji i poreda u nizu fotografije s krupnim kadrom očiju Lenjina, Staljina, Hitlera, Musolinija, Pavelića, Mihailovića, Kastra, Regana, Homeinija, Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića, Mugabea, Šarona, Merkelove, Olbrajtove, Zbignjeva, Vojtile, Po(t)rošenka, Putina, Elizabete II… neka se ne iznenadi ako u svim tim očima vidi jedan isti sjaj, da su svi ti pogledi identične frekvencije, iste svjetlosne (tačnije, mračnjačke) grupe… Da su to – jedne iste oči! Ne treba vjerovati, potrebno je svako sam za sebe provjeriti! Tada više niko neće prizivati teorije urote, jer, theorein znači vidjeti ejdetskim spekulativnim uvidom. Nisu se od pamtivijeka ljudi plašili i sklanjali žene i djecu od urokljivog pogleda. A svaka urota je urok. Svaka antihumanost je porok. I obratno.
Prije nego Amerikanac progovori riječ demokratija, neka se sjeti democida nad 20.000.000 Indijanaca. Prije nego neko sa simpatijama počne govoriti o komunizmu neka se informira o 77.000.000 Kineza koje je pobio Mao Tze-Tung. Ako je neko „veliki katolik“ neka bar par sekundi pokuša kršćanski sousjećati sa 80.000.000 nehrišćanskih duša koje su propatile pod terorom „svete stolice“. Ako neko homeinijevski priziva dovršetak Holokausta trebao bi se informirati i znati da su od 6.000.000 pobijenih Jevreja 1.500.000 bila djeca. Ima li dijete svijest o vjeri, naciji…? Tako i Bibi Netanyahu mora preispitati svoj pogled na djecu Gaze koju je tokom dvomjesečnog bombardovanja (juli/august 2014) skoro sravnio sa zemljom (porušeno je 25.000 kuća), poginulo 470 djece. U Sarajevu je poginulo 1600 djece. Kakvi su to „epski junaci“ koji snajperom ubijaju djecu u naručju svojih majki i očeva? Ili, koji kao u Beslanu 2004. uđu u školu i mučki ubiju 186 učenika? Ne zaboravimo ni sadističkog krvnika iz Osla, Breivika, kao da je na poligonu gađao glinene golubove odstrijelio je 69 tinejdžera. Da li su djeca došla na ovaj svijet da bi takvom satanističkom ritualnom paradom krvi platila obol infantilnosti američkih kongresmena, iranskih ajatolaha, izraelskih „jastrebova“, pekinških psojedaca? Ne podsjeća li to sve na riječi ortodoksnog arhi-mistika Hermanna Göringa koji je uobičavao reći:
“Kad čujem riječ ‘kultura’, mašim se za pištolj!”
Kultura i humanost nisu potrebni terminatorima, ubicama čovječanstva. Nažalost, virus nacizma je preživio, poglavito zahvaljujući nositeljima imperatorskih ambicija da vladaju čitavom svijetom. Vladaju logokratski (dominacija engleskog jezika), tehnološki, tehnokratski, korumpiranjem poslušnika, diskreditacijom i likvidacijama nepoćudnih, podčinjavanjem naroda, preotimanjem ili uništavanjem prirodnih resursa, uticajem na promjenu klime, putem vakcina, GMO inženjeringa, trovanjem zraka, deforestiranjem ogromnih teritorija, sistematskim iskorjenjivanjem vrsta i kataklizmičkim reduciranjem bio-diverziteta.
Šta preostaje? Ono čemu apokaliptici i teže: El-Kijameh (Kijametski dan). „Kuda da se bježi. Kome da se bježi? Kod koga utočište naći? Ko će nas zaštititi kada se i nebo rascijepi, zvijezde popadaju, mora se vatrom napune, brda se zdrobe, kuće se sruše, zemlja ispod nas propadne, kud onda da se bježi??? Ima li igdje ikakvo mjesto gdje se možemo sakriti…??? Nema. Allah kaže: 11. Nikuda! Utočišta nema. Toga dana neće biti nikakvog utočišta niti skloništa, Allah dalje kaže: 12. Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten, 13. Toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti, 14. Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, 15. Uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi…“
A ona prorečena životinja, što li je? Što bljuje vatru (nuklearnu!?) prema istoku i zapadu? „Okrenut će se prema istoku i kriknut će tako jako da će se čuti na cijelom istoku, pa će se okrenuti prema zapadu i kriknuti tako jako da će se čuti na cijelom zapadu. Ljudi će se prepasti, pa će pobjeći od nje, a vjernici će shvatiti da je to životinja koju je Allah izveo i da se ne mogu suprostaviti Allahovoj odluci, pa neće bježati….“
Da li će „životinja“ doista znati odijeliti vjernika od nevjernika? To pitanje sebi ne postavljaju ni Obama, ni Bibi, ni Volođa (Putin), ni Ali Khamenei, ni Kim Jong-un. Iako raznobojnih očiju, a istog pogleda, zlog, urokljivog, isti su, goli i bosi pred smrću kojom bi da vladaju.
Kuda da se bježi u mrkloj noći? Sve su kule krive i moraju pasti. Ludoj kući nema spasa. Raspamećeni, goli i bosi, i smrću bi da vladaju. Ko još vladaricom vječnosti nepopravljivog i neoprostivog grijeha-svegrijeha može vladati?
Šta još reći? Osim bezvidnom edipovskom tišinom. Zli i pretili prave skupe igračke uništenja.
O,Ti rijetki časni čovječe, Kevin Carter! Mislili su dokoni da je bilo suvišno, a ti si zvonio na uzbunu u pravo vrijeme. U heideggerovskoj ponoći svjetske pomrčine theorein neće više značiti ništa. Teoretičari za(vjere) moći će konačno odahnuti, u Ahrimanovoj kući bez boja, ozidani vječnom šutnjom zgaslog sjaja pomorenih dječjih pogleda.