Prošlost je bitna onoliko koliko je dobrog ostavila za sadašnjost. Prošlost je završena, ne igra nikakvu ulogu više, bitna je sadašnjost, i budućnost. Sadašnjost i budućnost se mogu planirati, prošlost ne može, ona je završena, kao kiša neke 1977 godine u ljeto nakon toplog dana, i te noći je zamirisala trava i cvijeće koje su pod suncem ugasile svoje prirodne ljepote.
Malo je potrebno onome ko cijeni malo, miris osvježene noći poslije toplog dana. Vedro nebo prepuno svjetlucavih zvijezda, mjesec se lijeno namjestio na ogradi po kojoj se sporo pomijera, naslonio se na lakat i posmatra zemlju koja polako počinje svoj polovni počinak. Malo je potrebno da se čovjek vrati osnovnim emocijama, ako čovjek to poželi, ako se sjeti da je nekada bio samo mala beba oko koje su svi zračili samo pozitivnim emocijama.
Ja sam ostao dijete. Odrastao sam čovjek, ali u meni živi dijete. To sam ja, to dijete mene podsjeća na ljepote djetinjstva, i ne da mi da postanem pokvarenjak. Razmišljao sam o ovom fenomenu djeteta u čovjeku, i jednog dana čujem stih jedne pjeme, u kojoj pjevač kaže, odnosno pita, da li je iko ikada vidio dijete da mrzi. Odrastao čovjek mrzi, jer mu je neki drugi odrastao čovjek napravio neku lošu stvar, dijete ne mrzi, jer nije u stanju napraviti neku jako lošu stvar drugom djetetu, osim ako ga odrasli ne nagovori. Zreo čovjek je veoma blizu truhlom, čim u sebi potisne i izbriše dijete, postaje podložan stvarima koje kao dijete nikad ne bi mogao uraditi, ni pomisliti, jer duša djeteta je čista od zlih misli i namjera.
Ljudima je potrebna neka grupna sigurnost, kolektivna definicija, organizacija, nacija. Onoliko koliko je grupa ljudi kvalitetna, toliko im je kolektiv, organizacija, nacija, kvalitetna. Pitanje se postavlja, šta je to što definira kvalitet jednog društva, jer je poznato šta definira kvalitet jednog čovjeka. Čovjek je od duše i tijela, kombinacija duhovnog i materijalnog. Što je više sposoban da u balansiranom odnosu uspije na oba fronta, to je korisniji i za sebe i za druge. Osim ove definicije, čovjek je kombinacija klasične i emotivne inteligencije. Klasična predstavlja neku specifičnu inteligenciju, sposobnosti da svojom pameću i afinitetima ostvari neku uspješan rezultat u nauci ili nekoj drugoj korisnoj znanosti, dok emotivnom inteligencijom postaje koristan i moralan član društva.
U svim ovim osnovnim definicijama, čovjek se pogubi, zbog neznanja, ili ne htijenja, ovisno o sovjim razlozima i ciljevima. Neznanje je manja greška, jer ako neko nešto ne zna, ili nije naučio, ili mu niko nije pokazao. Nehtijenje je veča greška, jer predispozicija je da zna, ali ne postupa po ispravnom znanju, i odlazi u devijaciju ka nečemu što poslije dovede do devijacije društva. Onog trenutka kada se devijacija, poput laži, ponovi, ili aplicira dovoljan broj puta da se prekuca kao istina, iako to nije, to nam daje precizan zaključak da je čovjek izgubio svoju bitku, i da je potom kao izdajica doveo cijelo društvo u poraz.
Nisu ljudi ni svjesni da malim lažima stvaraju veliku laž. Kupajući se u malim toplim lažima svojih užitaka, oni stvaraju jednu veliku laž, koja će kad tad se preliti preko svega, pa čak i preko njih. Historija je pokazala da je svaka laž kulminirala do tačke kada je samu sebe poklopila, ili je toliko narasla, da je postala providna toliko da istina prođe kroz nju kao svjetlo kroz otvoreni prozor. Onog trenutka kada zastor od laži od svoje težine počne da pada, svjetlo istine pronalazi svoj put do onih koji su je čekali iza zastora.
Čovjek je kompleksno biće, u čijoj osnovi je jednostavna postavka. Što više čovjek udaljava se od svoje jednostavne postavke, sve kompleksnosti počinju da izlaze na površinu postojanja, a jednostavnost postaje dalja unutar spletki njegovog ega. Kada pojedinačni egostični bolesnici se udruže u grupu, ili naciju, odnosno organizaciju, onda nastaje problem, jer grupa napada sve neistomišljenike, taman oni izrekli neku pozitivnu kritiku, ili dali neki prijedlog, da se izbjegne neka greška, ili da se izađe iz ćorskokaka u koje je društvo ušlo.
Nacija ne postoji, postoji samo organizacija koja forsira naciju. Narodi postoje, onda kada ljudi zavole jedni druge, zavole svoju zemlju, i brinu se o ljudima i zemlji. Narod je Njemački recimo, iako je to više postao kliše primjer, ali kada nešto valja, to se mora isticati uvijek u komparaciji. Ako pogledamo ove nacije iz bivše Jugoslavije, primjetićemo određene stvari. Prelazom sa naroda na nacije, dobili smo eksploziju nacionalnih strasti, koje su se ispoljile u potrebama za teritorijalnom, finansijskom, zvjerskom, i svakom drugom negativnom iskorištavanju društva i zemlje. Naravno, sve preko leža i života drugih nacija. I danas, paradoksalna novokomponovana nacija zasnovana na malom narodu iz prošlosti, pokušava da to iskoristi mobilizirajući narod pod krov te nacije, u cilju zadovoljavanja brojčanog stanja i kvantitea naspram drugih, a sve u sistemu poremečenih nacionalnih vrijednosti, koji se zove dejtonski sporazum. Dugo se čekalo od potpisivanja dejtonskog sporazuma, do popisa stanovništva, da bi se na kraju razbio bosanski narod na tri nacije i ostale. I to se desilo na kraju.
I to je kraj Bosne i Hercegovine, bar za sad. Ona će opet zaživjeti onda kada uređene zemlje budu vidjele kapacitet u njoj, ili u nekoj regionalnoj priči, i onda kada mladi ljudi shvate da se ovdje može lijepo živjeti sa urednom platom, jer se već živjelo u Jugoslaviji. Ovdje skorojevići braneći ovaj nakaradni sistem koji im je dao sve, blate onaj sistem od ranije, na razne načine, koristeći najviše neke argumente iz vjere, ali džamije, mektebi, vjerska zajednica koji su opstali iz onog sistema govore protiv tih argumenata.
Došli smo do stadija kada Bošnjaci mrze sve oko sebe, a u zadnje vrijeme najviše ne podnose Bosance, ili ostale kako ih popularno zovu. Ostali su jedini ostali normalni, a svi novokomponovani su prihvatili ono što im je mudra elita servirala, u nadi da će svi jednog dana postati stranačke buđetlije, ili stranački prosperitetni privatnici. I šta smo na kraju dobili, dobili smo tri nacije koje mrze sve živo, i dobili smo ostale koji suštinski jedini ili vole svoju utopijsku zemlju u cjelini, ili imaju neke koristi što su ostali. A sve zajedno smo dobili jednu bezperspektivnu zemlju, kojoj kada bi se omogućilo da izvozi bez problema radnu snagu ili omladinu, bi postala zemlja penzionera, i onih koji od njih imaju koristi. Iako imam osječaj da bi čak i penzioneri smogli snage da napuste ovu nakaradnu tvorevinu.
Suština je da čovjek bude ono što jeste, ali da stvarno bude, a ne svako malo da se mijenja u nešta novo što mu odgovara trenutnim prilikama. Ne mijenja se karakter, karakter se gradi, a prilikama se prilagođavamo pameću i snalažljivošću. Na mladima svijest ostaje, na djeci svijet opstaje, jer se formiranje dešava u djetinjstvu. Opasno se igrati sa djecom, počela je velika ekspanija pritisaka i propagande na djecu, i to je veoma opasno. Djeca moraju imati sigurnost i sreću, bezbrižnozt da kroz igru i učenje izrastu u stabilne, moralne i korisne članove društva. Čovjek se uči dok je živ, ali se formira u nešto konkretno dok je dijete. Večina formira ono osnovno u djetinjstvu, i na to se kasnije lijepi ono što odgovara toj formi. Ako je dijete hinjavo, biće i kasnije hinja, a ako je istinoljubivo i pravedno, biće i kasnije tako. Porodica, i svi segmenti društva odgajaju dijete. Ako je porodica hinjava, dijete može biti hinjavo, ali ako je društvo bolje, dijete ima šanse da koliko toliko bude manje hinjavo. Ali ako dijete imalo ima u sebi pozitivnog, to se kasnije može pretvoriti u više pozitivnog, taman se dijete razvilo u hinju zbog roditelja ili sredine, ili zbog oboje što je nagora kombinacija.
Biti ono što jesi, i ne biti naporan sebi i drugima, je postao veliki problem kod nas. Očigledno je u zadnjih 20 godina došlo do strašnih promjena u psihičko mentalno mentalitetskom profilu naših ljudi, što se odrazilo na odrasle osobe, i sada se na žalost odražava na djecu. Dijete je ogledalo roditelja, kao i društva u kojem raste, jer čuli smo za djecu koja su ista svoji roditelji, ali smo isto čuli i za djecu koji su ni nalik na svoje roditelje, u oba smisla, nekad pozitivno a više negativno, na žalost. Biti dijete naroda je iz mog ličnog iskustva dosta bolje i zdravije, nego biti dijete nacije. Kad si dijete nacije, onda ti stalno dosađuju sa doktrinama te iste, a kad si dijete naroda, onda je sve jasno, jer je narod izvojevao sebi slobodu i društvo.
Ovdje žive djeca nacionalista, partijanera (ne onih što idu na party-e), djeca obespravljenih, djeca elitista, djeca boraca i lendohana, ovdje već 20 godina dolazi do mutacija u odrastanju djece. Djeci treba otvoriti emocije i aspiracije ka pozitivnom, ka širini, omogućiti im da bilo koji potencijal imaju da ga dosegnu, i da od njega žive. To ovi vlasnici partijaneri ne mogu, ne znaju, ali i ne žele, jer onog trenutka kada djeca shvate ko ih i čime koči, tada se možemo nadati promjenama. Danas viđam djecu snobove, i to je problem, u očima im se vidi lažni osječaj superiornosti, koji je ograničen na kanton u kojem mu roditelji ostvaruju partijske moći i primanja. Sve dok se taj licemjerni i hinjavi, suprematistički sjaj u oku djece ne ugasi, vladaće nacionalističke horde elitista sa svjetinom zadojenom nacionalnom retorikom i obećanjima.
Sve do tada, ako niste u stanju da budete ono što vam lažni protekcionisti i kreacionisti života propagiraju, bolje vam je da budete ono što jeste, ali da budete do kraja. Bolje je biti vrabac na grani, nego golub u golubarniku licemjernih stranaka. Bolje je letiti slobodno i hraniti se mrvicama, nego biti hranjen mrvicama da bi nekoga hranio velikim zalogajima.
Istina ne boli onoga ko je čist, istina boli onoga ko je prljave duše došao na čistinu istine. Budi ono što jesi, budi bezbrižno dijete, obezbijedi i drugoj djeci to jer je i tebi neko nekada dao tu pogodnost. Budi dijete makar minutu, osjeti nepravdu kao dijete, jer to je najveća nepravda, prema djeci.
Budi ono što jesi, ako si stvarno išta osim nacionaliste partijanera.