Proteklih nekoliko dana visočku javnost potresla je informacija da pojedini visočki zastupnici u skupštini ZDK nisu podržali amandman kojim bi se tobože omogućio završetak radova na područnoj školi u Poriječanima. Područna škola u Poriječanima, kao i škola u Donjem Moštru su godinama poligon za skupljanje jeftinih političkih glasova i poena. Podsjećanja radi jedan od dugogodišnjih i istaknutijih visočkih zastupnika je na prijedlog budžeta za 2014. godinu također uputio amandman za izgradnju navedene škole samo u znatno većem iznosu. Zajedničko i za jedan i drugi amandman je da nisu usvojeni, i oba su populistička.
Ovaj zadnji iz razloga jer se unaprijed znalo da neće ugledati svjetlo dana, s obzirom na trenutnu skupštinsku većinu u skupštini ZDK, i zato jer je usmjeren na konkretne projekte koji su već pri kraju i koji će zahvaljujući ljudima koji nisu vični pisanju populističkih amandmana, već radu, redu i disciplini, gotovo sigurno ugledati svjetlo dana bez obzira na potporu od strane države. Jer da su čekali državu i naše zastupnike još bi ostali u zapečku.
Drugi amandman po datumu stariji je populistički zato jer nije bio upućen u vrijeme kada je skupštinsku većinu činila upravo ona partija koja je ovaj amandman na protekloj sjednici Skupštine ZDK zajedno sa svojim koalicionim partnerima hladno i bez trunke grižnje savjesti odbila.
Priznajem da ovakvi i slični amandmani lijepo zvuče u ušima naroda. Narod je doveden u takvo stanje da se zadovoljava i postavljenim pitanjem koje je vezano za njihovu lokalnu zajednicu, umjesto da od svojih zastupnika s pravom očekuju rješenja koja su im obećavali. Istovremeno naši poslanici trebaju znati da narodu više ne trebaju lijepo izgovoreni i napisani amandmani od kojih samo pojedinci i njihove partije imaju koristi, narodu trebaju djela, a ne riječi.
Nažalost naši poslanici koje smo mi birali svoje poslaničke mandate koriste za podnošenje populističkih amandmana, putem kojih nam ukazuju na svoj akutan nedostatak kreativnih, progresivnih i novih ideja usmjerenih ka poboljšanju stanja u kojem se nalazimo.
Također, poslanici trebaju da znaju da je narodu jasno i to da se oni pitaju tj., poslanici, odnosno da mogu slobodno razmišljati svojom glavom, i glasati barem ponekad kako srce i razum nalažu, da bi mnoge stvari bili bolje. Nažalost oni se ne pitaju, oni su samo ikebane, koje moraju klimati glavom kako im njihovi šefovi narede, jer u protivnom stiže katil ferman.
Zbog toga nam takvi poslanici i zastupnici ne trebaju, isti su sami sebi svrha i svojim političkim partijama, baš kao i oni koji predlažu populističke amandmane.
Stoga mi se nekada čini da mrvice iz državne hazne, koju svi punimo, a neko drugi bez našeg znanja i bilo kakve odgovornosti troši, mogu samo pokvariti ili obezvrijediti neke društveno korisne projekte od kojih će zajednica imati višedecinijsku korist, a koje su podsječanja radi, svi oni koji su imali poluge vlasti u svojim rukama mogli riješiti ili barem započeti rješavati, a ne da poslove za koje su nadležne i dobro plaćene naše vlasti rade društveno odgovorni pojedinci.
Ako želimo ići naprijed ili barem pokušati ići, i ako želimo preći sa riječi na djela, morat ćemo početi podržavati i priznavati neke nove ljude koji o svom životu i ljubavi prema lokanoj zajednici govore svojim djelima, a ne suhoparnim pitanjima ili populističkim amandmanima.
Možda se iz navedenog krije i odgovor na rješenje političke krize u Visokom. Odnosno, postavalja se pitanje da li je došlo vrijeme da Visoko konačno krene sa nekim drugim ljudima u političke vode, upravo onima koji su dokazali da znaju i da ovom društvu i državi daju, a ne uzimaju, i prije svega imaju iskrene nijete što je ključ uspjeha svakog posla pa tako i političkog.
(Autor teksta: G.L)