Samuel Beckett je irski književnik koji je napisao jedno poznato djelo, nazvano „Čekajući Godoa“. U ultra skraćenom opisu ovog djela, imamo dva lika koji čekaju izvjesnog Godoa, koji se nikada neće pojaviti, a to je suštinska razlika između zamišljenog lika Godoa, i najavljenog Mehdija. Za one koji ne znaju, Mehdi je spasioc ljudskog roda, najavljen u islamskim predanjima. I sad svi oni koji su željni pravde, morala i opštenarodnog dobra, i koji vjeruju po islamskim principima, čekaju Mehdija.
I tako čekajući Mehdija, islamski svijet je doveden do groznih situacija, i kulminacija raznih tih kombinacija polako doseže svoj vrhunac. Koalicijske snage na čelu sa SAD su tamo iza 11. septembra izvršile invaziju na Irak, iz razloga da je Irak opasnost za dunjaluk jer ima oružje za masovno uništenje. Naravno, nikad to oružje nije nađeno, a Irak je postao poligon za uzgoj i rasplod svakakvih frakcija za potrebe zla.
Simptomatično je da je netom nakon povlačenja Američkih i ostalih snaga iz Iraka, pojavila se ova organizacija koja se popularno zove Islamska država. I šta onda ta država, da ne kažem islamska, odnosno šta onda ti sprovodioci te države počinju da rade. Netom nakom što su Amerikanci modernim naoružanjem i huškanjemŠšiita na Sunite prestali sa ubijanjima nevinog naroda, ovi državljani kreću sa ubijanjima, ali na druge načine. Oni počinju da ubijaju sve koji su po njihovim kriterijima nevjernici, špijuni, novinari, lopovi, pederi, bludnici, odnosno sve što je po nekom njihovom šerijatu neispravno, oni ubiju. Oni ljude kolju, odrubljuju glave, pale ih žive (a prije toga ih nadrogiraju), bacaju sa zgrada, odsjecaju ruke i noge, kamenuju na cesti. I to sve pod plaštom selefizma, ili nekog njihovog izvornog islama. Neka u svijet ide zvjerski islam, neka se ogadi svima.
Istovremeno, u Siriji se muslimani biju između sebe, imamo vojsku odanu predsjedniku, pa onda pobunjenike, pa onda kao biber po pilavu imamo i tu ogranak ove brutalne države njihove, da ne kažem islamske. U Africi imamo Boko Haram koji je nakon svojih zvjerstava prisegao lojalnost (ne)islamskoj državi, Egipat je ponovo vojna država jer su oni kadrovi od ranije pomeli Muslimansko Bratstvo, neka nova alijansa sunita na čelu sa super naoružanom Saudijskom Arabijom krenula u napade na buntovne šiite u Jemenu. Dok se muslimani tako marišu i ubijaju, Palestinci žive u najgorim i najnesigurnijim uvjetima za život na planeti.
I niko da naruži, a kamoli da pokaže vojne zube Izraelu. A svi znamo i zašto. Zato što su direktno ili indirektno njihovi igrači, ili ne smiju, ili jednostavno čekaju Mehdija. Dok oni čekaju Mehdija, ogromna količina nepravde i ubistava se dešava, i ogromne razlike među muslimanima se stvaraju. U čemu je toliki fol, kad neko osjeti nemogućnost, ugroženost svoje komocije, da kaže da nema ništa od prave akcije do Mehdija. Zašto čovjek okreće glavu od svoje odgovornosti na mikro nivou, jer nema ništa do Mehdija?
Svaki razlog ima svoj korijen, svoju povijest nastajanja. Ona bukvalno ide u povijest, unazad u historiju. Hilafet pod vođstvom četvorice najboljih, Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije je trajao nekih 35 godina. Prekratak period. Ali ni taj period nije bio sjajan, jer je prvi problem nastao za vrijeme Ebu Bekra, kada su određeni narodi unutar islamskog svijeta tada, pokušali otkazati plačanje obaveznog poreza (zekata) koji je naređen od strane Uzvišenog Gospodara. Tada je Ebu Bekr digao vojsku da to riješi, jer zbog zekata se smije i ubiti ako je neko uporan da ga ne plati a musliman je, a ujedno se ni jedan ibadet ne prima muslimanu koji ima za zekata, a ne priloži ga.
I da se razumijemo, zekat je 2.5%, ako imate viška zarade, a PDV je 17.5% i kada nemate ništa.
Dakle odmah imamo razjedinjavanje muslimana na startu organizacije muslimana, pod hilafetom. Napredak u muslimanskom svijetu tada je bio preporučljiv, ljudi su htjeli da poprave uvjete života, izučavali su nauke, uporedo sa izučavanjem vjere, nije se zapuštao nijedan segment društvene koristi i potreba. Otišli su daleko ispred zapada u svakom smislu, posebno je to interesantno jer je jug i istok siromašan resursima, ali se organizacijom i izučavanjem došlo do zadovoljavajućih rezultata, i narodi su bili zadovoljni i opskrbljeni. Zakon i pravda su vladali, mudri ljudi su se pitali i razmatrali slučajeve, bogobojaznost i mudrost su bili na visokom nivou.
Sve je to tako bilo, dok pojedini nisu ponovo oživjeli svoje elitističke ambicije i strasti. Kod nas je to sada tako isto, samo su kod nas iza plašta islama ili vjere općenito, sakriveni nacionalisti, neke begovske porodice, razni prikriveni politički diletanti koji su nastali u periodu iranske islamske revolucije koje je ponijela atmosfera da izjednače naciju i vjeru pod jedan krov. Svaki narod, a u njemu i čovjek, mora sa sobom riješiti neke fundamentalne stvari. Šta je dobro neka ostane, šta je loše, suočiti se sa tim, i onda ga zamijeniti sa dobrim, ili ga jednostavno ukinuti. Da li je dobro odustati od borbe, i čekati Mehdija, i time dokazati svoju letargičnost krou slijeđenje mudrosti izbjegavanja konfrontacije sa problemom, jer se nisu stekli uvjeti, ni suštinski ni kvantitativno da se krene u obračun sa problemima, ili je bolje boriti se kako znaš i umiješ, pa da te Mehdi dočeka aktivnog i odmah zovne u svoju armiju spasa.
Svi se marišu oko nekih gluposti, a niko da se pomariše za Palestinu. Svi traže dlaku u jajetu jedni drugima, po pitanju praktične vjere i pripadnosti određenom pod-pravcu u islamu, a niko da vidi najveći komad nepravde na dunjaluku. Odnosno vide oni svi, ali ne rade ništa, a to je gore nego ne vidjeti nešto loše, i uraditi ništa. Kako će Mehdi znati kada dođe ko je od nas ispravan a ko nije, da li je ispravan onaj ko ga je sakriven u stranu čekao, ili onaj koji ga je čekao, ali je radio nešto na pravdi i istini. Da li je rat protiv Izraela riješenje? U trenutnim uvjetima i postavkama snaga u svijetu, nije to riješenje. Ne toliko koliko je recimo Izrael i njegovi zapadni saveznici tehnički, logistički i vojno spremniji, već je problem u tome koliko su muslimani razjedinjeni, zatucani, i zbunjeni.
Isti je slučaj i sa našim muslimanima ovdje. Mladi muslimani, pokret koji je nastojao izboriti prava za muslimane u svim bivšim državama prošlog vijeka na ovom malom parčetu zemlje, nije bio svjestan koliko ih je malo, i koliko puno imaju neprijatelja. I zato su i stradali, i zato i dan danas muslimani na ovom dijelu planete nisu svjesni svog identiteta. Kada kažem da nisu svjesni identiteta, mislim da na to da nisu se odredili šta im je osnova identiteta, vjera ili nacionalna pripadnost. Lakše je ljude okupiti pod kapom nacije, nego pod kapom vjere, jer vjera iziskuje odricanja i pravdu, istinu, a pod nacijom se može svašta proturiti. I samim tim se svako može okupiti pod nacijom.
Muslimani u Hrvatskoj su se opredijelili za Hrvatsku, i organizirali se adekvatno, a ujedno dobili i podršku Hrvatske vlasti i većinskog naroda da se organiziraju na najbolji način za njih. Muslimani u Sandžaku su također relativno dobro organizirani, samo je problem kod njih što imaju Beogradsku struju koja je ostala iz Jugoslavije, pa se tu natežu bespotrebno, ali općenito se muslimani natežu bespotrebno oko mnogih stvari, jer imaju puno namjernog slobodnog vremena.
I kako onda na kraju se pripremiti u Bosni za dolazak Mehdija. Da li se boriti za organizaciju države u punom pravnom smislu, ili se boriti za organizaciju vjere, u punom nacionalno političkom smislu koji je sada na snazi. Da li stojati po strani i pustiti da se nepravda dešava u kontinuitetu, i čekati Mehdija, ili se makar malo pokrenuti prema istini i pravdi. Kako je moguće da se ljudi toliko uzdaju da će se sve samo riješiti jednog dana, tako što će Mehdi doći i uvesti red među vjernicima, i izvojevati bitku protiv zla. Naravno i hoće, ali je više vjerovatno da to neće biti lako, jer već sada je teško, a kamoli kasnije, kad se još više nagomila nepravde i zla. Jedno je sigurno, do Mehdija se čovjek mora opredijeliti za četiri opcije.
Prva je da pristupi sistemu organizacije vladanja i ponašanja koji vodi ka globalnom mljevenju socijalne pravde i napretka, i bogaćenju elite. Druga je da se direktno bori protiv nje, pameću ili oružjem. Treća je da ništa ne rade, da idu u džamiju, da se boje svega i svaćega. Četvrta je opcija da od svega ovoga pomalo, ovisno gdje vide nekui korist, pa onda budu malo u stranci, pa onda u džamiji, pa onda na teferiću, pa onda malo sa borcima ćumuraju, i sve tako dok Mehdi ne dođe, pa oni kažu kako su svašta radili za islam.
I kako se sada postaviti, kad jedni citiraju hadis u kojem se kaže da se treba izmaknuti u stranu i brinuti se o sebi i svojoj porodici kada dođu vremena velike smutnje i nereda, a drugi traže džihad po svijet a u Bosni elemenata za razne džihade ima napretek, treći non stop prijete džehenemom, četvrti se pihtijaju u bosanskom tradicionalnom islamu po zasluzi angažmana u stranci, peti se satraše da naprave neku uspješnu smjesu državnosti, nacionalnosti, religioznosti, i naravno politikanizma po svim tim elementima, šesti ne razmišljaju ni o čemu osim o teferiću i samo se bajramom pojave u džamiji, i tako dalje…
Kroz historiju se čeka neko, čekao se sultan, pa se čekao car, pa se čekao Tito, pa se čekao neki musliman do Tite, pa se čekao Fikret pardon Alija, pa onda se dočekao Bakir, pa se čeka Erdogan valjda, a kada sve to ne daje rezultate, onda se čeka Mehdi.
Ko čeka taj dočeka, valjda, ali treba znati čekati, jer nije isto čekati na voz za Beč u Tirani i u Adis Abebi, ili Londonu. Čekajući Mehdija mi ćemo malo ovako, malo onako, malo širom otvrenih očiju žmiriti, i malo gledati kroz zatvorene oči.
Pasivno aktivni muslimani, odaberi šta ćeš a šta nećeš raditi, nek prolazi vrijeme, doći će Mehdi jednog dana i ispraviti sve. A šta do tada, koje je naše breme odgovornosti, zašto ništa ne radimo dok ne dođe Mehdi, zašto se samo svoja guzica gleda. U kojem to mezhebu ima, ja ne znam ni za jedan hadis da se treba striktno odlučiti na pasivni islam u planini sa ovcama. A šta sa ljudima koji ostanu dole, a mi pobjegnemo gore, šta onda, ko je kriv, oni što su ostali da se bore, ili mi što smo se ispalili u budistički islam.
Išao je i poslanik as. u pečinu u osamu da primi objavu, pa je onda silazio dole i pametno širio objavu.
Nemojte da bude, čekali mi Mehdija i nismo ništa htjeli da radimo, jer je svugdje prisutna smutnja. A kad vidiš smutnju, što ne reaguješ na nju. Što ne koristiš zdravlje, razum, znanje, hrabrost, snagu, pamet da se izboriš za što manje smutnje i nereda, za što više istine i pravde i korisnog društva.
Pa eto islam ne podržava demokratiju, netačno, uvijek su se ljudi pitali za mišljenje i suglasnost, samo se ljudi moraju dovesti do obrazovnog i moralnog stadija da su vrijedni povjerenja, pa onda izaberu sebi za vođe sebi sličnim, koji sutra neće raditi protiv naroda.
Nego hvataj se forme, od suštine uzmi samo ono što ti podržava formu, ne radi ništa, nije vrijedno, ionako ćeš umrijeti, a i ostali će umrijeti, neko u bogatstvu, neko napaćen u siromaštvu, neko u lažnom blagostanju, a neko u nepravdi, ali nije bitno to, bitno je sebe spasiti od džehenemske vatre, a drugi nek gore, jer nisu sebe spašavali, a htjeli su i drugim da pomognu pa zaboraviše na sebe, valjda je i to neka sekularna naivnost, šta li…
Dok su oni čekali Godoa, svašta se izdešavalo, ali Godo nije došao, niti će doći, ali su ovi pored svega odlučili da krenu da ga nađu. Hoće li iko krenuti prema Mehdiju, umjesto da ga čeka, pitam se, pitam prvo samog sebe. U jednom predavanju, od strane Mustafe Prljaće, kaže čovjek kako je Izrael među prvih 5 zemalja u svijetu po ulaganju u nauku, i da će ih Bog nagraditi na trud ulaganja u nauku sa uspjehom u njoj, ali će ih kazniti za svrhe u koju su nauku koristili. U međuvremenu, muslimani nisu ni u zanat uložili da ga prošire, već je sve ostalo na radnjicama, tezgama i pijacama, vašeru.
Kaže Poslanik Muhamed savs. radite na dunjaluku za njega kao da ćete vječno biti na njemu, ali istovremeno radite za ahiret kao da ćete na njega preseliti sutra. I to je taj put sredine, put balansa, osjećaja, razumijevanja, prakse, planiranja, obrazovanja, rada i privređivanja.
Ne lipši insanu do obećanog Mehdija.