Čitam ja ovu kolumnu o Moštraskim paprikama, čitam i komentare, a pregledam i broj čitatelja koji preporučuju ovaj kolumnistički osvrt, pa sve ne mogu da vjerujem. Sve ko znam ja, nije to prvi puta da se susretnem sa ograđenim balkonima, bilo da su na selu, bilo u gradu, neki obloženi skupocjenim mermer kamenom, a neki zahrđalim željeznim baklavicama i hurmašicama, ali opet, kakve to ima veze sa zatrovanim paprikama i novinarskim šilom tj. burgijom, što burgija i tamo gdje burgija neće, ne bi li se trgnuli i ovu čamotinju i mrtvaju pokopali jednom za vazda.
Sve krenem napisati: Ljudi moji koji vam je vaš i naš, da ne kažem šta, pa lijepo vas čovjek upozorava, alarmira! Evo, recimo mene je ponukao da sve što kupim I voćku I povrćku, operem i više nego li se oprati može, da nabijem temperaturu pri kuhanju dok mi Andres Celzijus iz groba ne ustane i kaže : Stani ženska glavo, ne može jača!
Ali jok, vi ošinuli po selu i gradu, po radišama i neradišama, po kokuzima što nemaju ni za kahve, i ne znam šta još sve, a čovjek, bar ja tako razumjeh, otvara nam oči, samo što ne moli: Probudite se “mještani” , evo neću kazati Visočani i Moštrani, probudite se i umijte vaša snena lica, zatrće nam trag otpadima, pokoljena će nam degenerici biti, pluća su nam nagrižena,…!
Ljudi moji pa pogledajte tablice na vašim autima, korozirane, hrđa ih uštinula i štipa, i u Moštru i u Visokom. Kad se parkirate na gradsko parkiralište negdje izvan Visočke nahije, osvrnite se po tablicama na drugim automobilima pa pogledajte vaše!
I onda, kontam nešto: E moj Jašo moj, može li se pomoći onome ko ni ne zna da mu pomoć treba?
Život nam prođe u našoj lokalštini gdje svi sve znamo, a opet nekako ispada da nam je jedini interes gaziti po nečijem stavu i namjeri, kakva god bila! Da se razumijemo, lokalizam po definiciji nije dobar ni za koga, po najmanje za lokalce koji ga njeguju, ali borba za lokalne interese u širem regionu i nacionu, umjesto da bude hvaljena i podržana, izbaci sve negativnosti ljudske psihe na površinu.
I šta još da kažem, osim da se uhvatih u razmišljanu da sve što mislim o Jaši, za mene je rekao Abdulah Sidran jer je on najdublje od svih nas ušao u smisao i značenje naše sudbine na ovim prostorima!
Sidran, Avdo o Džamonji, Dariu :
“ A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo ‘zafrkana’: da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: “Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?” – mi bismo mu sto hiljada puta rekli: “Da, mi hoćemo da pišemo”!
“A da smo – daj il ne daj, Bože – znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili?”
“Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko.: “Neka košta šta košta!”