Službe državne bezbjednosti koji su spremni da progovore o akcijama u kojima su učestvovali za vrijeme Titovog i Miloševićevog režima. Jednu od najspecifičnijih priča ima nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državne bezbjednosti Živan Velisavljević koji je penzionisan početkom 1990. godine ukazom tadašnjeg predsjednika SFRJ.
Velisavljević danas živi u svojoj porodičnoj kući u rodnim Lojanicama, u blizini Šapca. Njegova kuća je daleko od onoga kako bi javnost zamišljala domove penzionisanih špijuna. Ovdje nema visokih zidova, gvozdenih vrata koja se otvaraju daljinskim upravljačem i dobermana čuvara. Pa ipak, iako je Velisavljevićeva kuća kao jedna od mnogih u ovom kraju, u njoj postoji nešto po čemu se razlikuje.
Na brižljivo uređenom tavanu, Velisavljević ima kolekciju od nekoliko hiljada LP ploča isključivo zabavne i rok muzike nastale u SFRJ. Na pitanje da li je diskofil, Velisavljević kaže da mu te ploče nisu za razonodu već da su mu sredstvo za rad. Štaviše, Velisavljević nam otkriva da nijednu od ovih ploča nominalno ne može da otuđi jer mu ih je Resor državne bezbednosti dao na revers.
Velisavljevićev angažman u službi počeo je 1968. godine. Studentske demonstracije su ozbiljno uzdrmale Tita. Iako je uspio da ih umiri, Tito je primjećivao da se stalno pojavljuju nova žarišta.
U tom trenutku Tito je tek bio priveo kraju krizu oko Brionskog plenuma a odmah se pojavila studentska kriza i invazija na Češku i bilo je potrebno pacifikovati barem jedan od frontova. U tom cilju Tito je na tajnom sastanku diskutovao o tome koji se front može prvo riješiti. Veljko Vlahović je predlagao da SFRJ nabavi atomsku bombu koja bi joj bila garant suvereniteta, Edvard Kardelj je pominjao približavanje NATO paktu a Stane Dolanc je izašao sa najbizarnijim prijedlogom. Dolanc je naime objasnio kako je CIA koristeći muziku bendova snažno oslonjenih na hedonizam i upotrebu opojnih droga uspjela da otupi borbenu oštricu studentskih protesta u Americi i da brojne progresivne mlade ljude pretvori u bezopasne klovnove bez jasne revolucionarne ideje.
Dolanc je u saradnji sa svojim najbližim povjerenicima Srdanom Andrejevićem i Obradom Đorđevićem izabrao mladog Živana Velisavljevića da vodi Miljacku. I Velisavljević je vodio ovu operaciju pune 22 godine.
“Prvi regrut prirodno bio mi je Goran Bregović. Sa njim nije bilo problema, on je volio i ideju jugoslovenstva i seks i drogu, tako da smo se lako dogovorili”, svjedoči Velisavljević. “Sa Bregovićem sam čak primjenjivao i jedan sistem koji je Služba koristila sa kriminalcima-omogućavala im je da kradu u inostranstvu a da dobijaju sklonište u Jugoslaviji u zamjenu za obavljanje ponekog posla za nas. Tako sam i ja omogućavao Bregoviću da krade strane pesme, da ih objavljuje ovdje kao svoje, a da u njima propagira ono što je nama bilo potrebno.”
Samit u Skenderiji
“Zdravko Čolić je bio izuzetno talentovan izvođač i njega nismo mogli da regrutujemo tek tako. On nije imao ništa protiv nas ali nije želio da ikome išta duguje” Ipak, kada je uhapšen u Ohridu zbog razmjenjivanja deviza, Velisavljević je u tome video svoju priliku. “Obišao sam ga u zatvoru u Ohridu i dogovorili smo se za petnaest minuta.”
U Velisavljevićevom odjeljenju u resoru državne bezbjednosti nastupila je histerija kada su saznali da je Čola regrutovan. A onda se pojavila panika kada su shvatili da su mu potrebne velike hit pjesme. Dio Službe je sumnjao u Kornelija Kovača, i odlučeno je da cijela jugoslovenska pop scena stane iza Čolića.
“Napravili smo tajni sastanak jedne noći u Skenderiji. Šest mlaznih aviona RV i PVO je dovezao sve ključne pop kompozitore kod nas. Bili su tu Arsen Dedić, Đorđe Novković, Kornelije Kovač, Bojan Adamič, Žika i Radovan iz Zane, Momčilo Bajagić, mali Zlaja Arslanagić iz Crvene Jabuke, Iztok Turk, Jasenko Houra, Jura Stublić, Vladimir Divljan, Zoran Lesendrič i mnogi drugi.”
“Smjestili smo ih u Skenderiju. Sjedili su potpuno nepripremljeni šta ih čeka. Onda sam ja izašao za govornicu, osetio sam se kao Tito, i rekao im da je svako dužan da pripremi po jednu pesmu za Čolin povratnički album.”, Velisavljević ni danas ne može da sakrije ushićenje.
Ekipa kompozitora je potom vraćena avionima u svoje gradove i započet je rad na pjesmama. Međutim, u Službi je zavladala nervoza pošto se toliki broj ljudi nije mogao bezbjednosno kontrolisati, tako da su se na kraju opredjelili da ipak Bregović uradi cijeli album kako pjesme ne bi iscurile u javnost.
“Čolićev povratnički album je u jednom trenutku djelovao kao da će biti največi album u istoriji pop muzike. Činilo se da će ovo biti za Čolića ono što je “Smile” bio za Beach Boyse, a mi to nismo smjeli da dozvolimo, Čola je bio potreban Jugoslaviji u tom trenutku, i na kraju je sve riješio Brega.”
Ratne trake
Služba državne bezbjednosti je bila zadužena i za pripremanje konceptualnih albuma koji su imali funkciju da se zavrte u eteru u slučaju rata, pa čak i nuklearne apokalipse. “To su tzv. Albumi sudnjeg dana, tako smo ih zvali u službi, na njima su snimljene posljednje pjesme na svijetu, pjesme uz koje je ovaj narod trebalo da preživi nuklearnu zimu.”
Na pjesmama je radio sam krem jugoslovenske scene, u saradnji sa timom psihologa. “Ima nekih ljubavnih pjesama koje smo testirali na životinjama. I zaista kada bi im pjesma bila puštena, one su ih navodile na parenje kroz lučenje određenih hormona. Takve pjesme u principu su pravljene za slučaj da u bunkerima poslije nuklearnog rata moraju da se ljudi stimulišu na produžavanje rase.”
“Pustiti takvu pjesmu u eter u regularnim okolnostima je krivično djelo. Ti snimci se nalaze u sefu Načelnika SDB dan-danas.” Velisavljević nerado govori o ovim pjesmama. Ipak, posle velikog navaljivanja rekao je da je neke od njih pisao Kiki Lesendrić a da ih pevaju Zana Nimani, Anja Rupel i Marina Perazić. Kada smo ga upitali, liče li te pjesme na njihove ranije radove, Velisavljević se osmehnuo i lakonski odgovorio, “Denis i Denis su za ovo vrtić…”
Dvostruki agenti
Velisavljević kaže da se u svojoj praksi samo jednom sreo sa dvostrukim agentom. To je bio slučaj Iztoka Turka, vođe i glavnog autora grupe Videosex. “Iztok je radio za nas. Negjde u vrijeme albuma “Lacrimae Christi” kontaktirala ga je njemačka služba BND. On je želio da prekine kontakte sa njima ali mi smo insistirali na tome da ih on nastavi.” Kako se približavao raspad Jugoslavije, Velisavljević tvrdi da se i Turkova lojalnost pomjerala ka Njemcima. “Nisam siguran da je Turk izdao Jugoslaviju, mislim da joj je bio lojalan do samog kraja, ali kako je vrijeme odmicalo sve manje i manje. O tome govore njegovi neuspjeli pokušaji da sa Videosexom snimi pjesme na engleskom”
Snimanje pjesama na engleskom je po Velisavljeviću bilo smišljena provokacija u samim centrima njemačke obavještajne službe kako bi se kolonijalizovala jugoslovenska muzička scena. “Oni su željeli da marginalizuju naše bendove time što su ih nagovarali da snimaju na engleskom čime su ih odvojili od domaće publike, a nisu dobijali pravu šansu na inostranoj sceni. Na svu sreću, to im je uspjevalo kod alternativnih bendova. Mi smo Bregu, Čorbu i Azru držali pod gvozdenim stiskom.”
“Album Divljih jagoda na engleskom bio je klasična zavera MI6. Njih je kao svoje agente u tom periodu držao ozloglašeni Entoni Monkton. On je počeo svoju karijeru kao rokenrol operativac za SFRJ da bi na kraju završio službujući u Beogradu.” Na svu sreću. DB je imao svog aduta u grupi. “Alen Islamović je bio naš čovjek i razarao je englesku karijeru Divljih jagoda iznutra. On je bio zdrav element u toj grupi, i zato smo ga i nagradili mjestom pevača u Bijelom dugmetu.”
Velisavljević sebe i danas smatra Jugoslovenom. On vjeruje da su same republičke službe državne bezbjednosti radile protiv zajedničke države, čak i u domenu rokenrola. “Jasenko Houra je bio čovek hrvatske republičke Službe. Nekoliko puta sam im slao dopise da nam ga stave na raspologanje u saveznoj službi jer je talentovan muzičar, a oni su odbijali i smišljali neke formalnosti. Odgovorno tvrdim da je njegova pjesma “Mojoj majci (zadnja ruža Hrvatska)” maslo zagrebačkog odjeljenja.”
“Nema nevinih”, nastavlja Velisavljević, “kada smo primijetili da se Bog i crkva često pominju u pjesmama Pilota, priveli smo Lesendrić Zorana da vidimo o čemu se radi. Tokom noći javio nam se šef beogradskog odjeljenja i rekao nam da je on njihov. Mi smo morali da ga pustimo. Ja sam tada shvatio da svaka republička služba ima svoj bend.”
Ibarska magistrala
“Rata ne bi bilo bez propagande i bendova poput Prljavog kazališta”, naglašava Velisavljević. On smatra da je naivno očekivati da je borba između tajnih službi bila išta pitomija na polju rok scene nego na drugim poljima. “Scenario Ibarske magistrale je prvi put primijenjen na Krcunu, a drugi put na Draženu Ričlu.” Velisavlljević odgovorno tvrdi da u saobraćajnoj nesreći člana Crvene Jabuke nisu čista posla. “Zlaja je ubrzo napustio bend, on je bio anđeo, jedan od mojih najdražih operativaca, pravi Jugosloven”, kaže Velisavljević. “Mislim da će biti zanimljivo ako Žera ikada progovori, on zna cijelu priču.”
Sadašnja scena
Velisavljević ne prati sadašnju scenu od kada se penzionisao. Ipak ono što vidi po televiziji i Internetu mu ne ulijeva povjerenje. “Dosta talentovanih ljudi je otišlo u narodnjake, a na rok sceni dosta bendova pjeva na engleskom, a to ništa ne valja. Scena je bila mnogo bolja dok je DB kontrolisao jer mi smo i kreativno pomagali kad je nailazila kriza.” Velisavljević se ponosi podatkom da je DB za pjesmu “Lipe cvatu” angažovao čak tri profesora Muzičke akademije i jednog profesora knjževnosti da pomognu Bregoviću da je osmisli. “Danas više nema takve ambicije, nažalost. Plašim se da DB više ne kontroliše ni one bendove koje je sam osnovao.”