Kako se bliži kongres SDA, najveće stranke u Bošnjaka, na kojem će nakon smrti Sulejmana Tihića, biti izabran novi predsjednik stranke, izborna utrka dobija svoje konture nadmetanja ali i registrirane trkače te utrke. Prvi je, jer mu i pozicija i ono njegovo unutarnje htijenje koje je apsolutno izraženo, to pokazuju, Bakir Izetbegović. Drugi, koga je eto, kako se to naručeno priopćava, predložila samo matična općina i one dvije male pored, šo se plaho i ne pika, Šemsudin Mehmedović.
Čitajući između redova, naručilac vijesti tipuje na to, da već u startu dok se nije ni oglasio onaj gasni pištolj na toj stazi do cilja za prvog čovjeka stranke, ovog drugog treba minimizirati, srozati na nivo palanke iz koje dolazi.
Greška!
Tešanj, iz kojeg dolazi Šemsudin-Šemso Mehmedović, jeste mali ali nadasve lijep gradić, i nema kompleks te vrste, da kada si Sarajlija da ti je sve veliko ili mora baš biti. No Tešanj ima kontinuitet svoga postojanja kroz povijest, svoj kulturni, historijski i u zadnje vrijeme baška naglašeni, ekonomski identitet. Identitet koji mnogi gradovi nemaju u Bosni i Hercegovini, pa ako ćemo pravo, trenutno ga nema ni Sarajevo. Tešanj pravi iskorak ka drugim gradovima i njegove kompanije već uveliko uzimaju primat i u glavnom gradu, u kojem su proizvodni resursi odavno zamrli.
Zašto ova komparacija gradova?
Iz prostog razloga, što i Šemsuin Mehmedović, ma koliko neki željeli osporiti činjenicu, poprilično liči na grad iz kojeg dolazi. Potiče iz prosječne bosanske porodice, nema iza sebe begovskih atributa, koji se sada iskopavaju kao zlato u Bakovićima kod Fojnice, tamo gdje ga davno iskopaše stranci koji su dobronamjerno dolazili na ove prostore.
Šemsudin Mehmedović u svoju karijeru je uložio sebe, svoje obrazovanje i znanje, inovativnost koja je i obilježje ljudi toga kraja. Znao je pokazati petlju da ne upotrijebim neku neprimjereniju riječ i kada Tešanj bi ucrtan na mapu srpskih zemalja devedesetih godina. Znao je biti uz narod i tada i poslije. Nije se krio za narod kada ga optužiše anamooni za navodne zločine, potom za trgovinu oružjem, pa iskopaše u okolici Tešnja tek odloženo naoružanje za tu priliku pakovanja odgovornosti.
Šemso je znao stati i reći: „ Ako sam kriv, imaju institucije države neka utvrde.“
Tu polomiše zube i oni udbaški momci iz komšiluka koji bi na krilima klevete, ili kao onaj macimudan sakriven iza tamnih naočala, da šta ušićare lažima. Osim što su se k’o riža prosuli na vlastitoj gluposti, drugo ne ne bi ništa. Jaukale su kojekakve klimakterične narikače iz Miletove partije, uključno sa Stašom koji se baš i nije do kraja polno definirao, makar po imenu. No bi im džaba. Sud uistinu nije utvrdio krivičnu odgovronost Šemsudina Mehmedovića.
Kada se očekivalo da će uzvratiti, tužbama i optužbama na račun onih što ga bez suda osudiše, u čemu je pomoglo i najprodavanije dnevno glasilo u BiH (ja se držim opaske mog druga penzionera, da mu je točan samo datum tiskanja, op.a.). Šemsudin je nastavio koračati sam, bez nabildanih momaka pored, uvijek i uvijek među narodom.
Ovome ću dodati da sam u nekoliko navrata bio s njim u istom safu u džamiji, gdje nije pokazivao niti trunku nadmenosti, marku svoga odijela kao neki predhodnik, kojeg samo iz jednog razloga ovdje neću spomenuti. Taj je isticao marku svjetlucavog Versace odijela čak i u džamiji. Šemso je i tu, možda najviše pokazivao onu ljudsku stranu, potrebe za skrušenošću i bogobojažnošću. Potrebu da se samo Bogu pomoli.
S druge strane ili ti njegov takmac u utrci, Bakir Izetbegović, svoj polpozišn imao je u babinim skutima od momenta formiranja stranke. Cio rat kao sekretarica i potom član kantonalnog odbora, član uprave FK Sarajevo, KK Bosna i humanitarne organizacije „Merhamet.“ Iz pobrojanog a što vidno stoji u biografiji spomenutog, ne da se uočiti da ga je igdje dokačio propuh, da je čuo zviždanje neprijateljskih metaka. Makar i retoričkih. U svakom istupu njegove izjave su u celofanu uspjeha babe i pride podvezane onom ukrasnom trakom koja svjetluca za tu priliku, a to je narod. U svim njegovim kampanjama gdje je njegova arhitektonska inovativnost dolazila do izražaja, bio je narod.
Samo tad a poslije, neću psovat. Ma znate.
Ono što još vrijedi istaći, neutralno i bez trunka pristrasnosti, jer ne mislim da je i SDA kao partija bezgrešna, naprotiv, jeste to, da je ipak ispoštovan demokratski princip izbora između dvojice, za razliku od nekih koji su proteklih dana birali samo sebe jer protivnika za izbor predsjednika nisu imali čak ni na papiru.
Vraćajući misli u retrovizor povijesti, tražim neki lik koji bi po svojim obilježjima mogao biti nalik Šemsudinu pa se sjetih jednog kadra i lika iz domaćeg filma, Šemso Bonaparte.Nikako pežorativno, dapače, redajući povijesne činjenice Napoleonova uspjeha na bojnom polju, nekako dovodim u sličnost, polaznu poziciju i uspjeh Šemsudina Šemse Mehmedovića na ovom tijesnom političkom polju.
Nisam čovjek od opklade i nikad moja noga s tom namjerom nije kročila u kladionicu, ali bi preporučio onima sklonim toj raboti, teatralnosti, medijskog napuhavanja, podložnim halo efektu, da se ne klade baš plaho na Bakira.
Ma koji koeficijent bio upisan.
Šemso Bonaparte zna kako je došao do Sarajeva.
Bakir uz pratnju odlazi u Tešanj. Razlika je to, drastična.