Prilikom nedavnog boravka Ede Maajke u Sarajevu povodom koncerta u klubu Cinemas iliti Sloga malo smo zborili o njegovim aktivnostima i planovima.
Zadnji put smo se sreli 2012, kada je izašao album “Štrajk mozga”. To je dobar album?
– Meni je super album, bez zafrkancije.
Što ga više slušaš, više ti se sviđa.
– Produkcijski mi je jedan od najzanimljivijih. Nije toliko zapažen medijski jer ga nisam nešto ni gurao, nisam mu posvetio toliko pažnje koliko sam trebao, ali je imao super dijelova i Arsen Dedić mi je gost, imam i od Smaka jedan odličan sempl, ima elektronike, gitara, ima svega.
I nakon tog albuma kad će novi?
– Pa evo baš sam sad u nekim planovima i pokušajima organiziranja nečeg. Znaš, na drugom sam kontinentu. Imam ljude s kojima želim raditi ovdje, samo sad pokušavam naći način da sve te ljude imam u istoj sobi kad budem radio. Jedan je iz Sarajeva, drugi iz Zagreba, potrebno je da ih imam tu i onda mi se desi hemija koja mi je potrebna. Osjećam se, da ti iskreno kažem, kao da sam na nekom početku. Kao da mi je ovo prvi album. Odmak sam neki napravio od samoga sebe da sagledam sve i jednostavno ovo će biti velika promjena zvuka u odnosu na sve što sam do sada radio.
Štele rade
Sad si me baš podsjetio na jednu priču “Sevdah o rodama”. To je sa tvog drugog albuma “No sikiriki”. Demokratija ova još uvijek traje, a eto belaji se nisu smanjili, samo su se povećali?
– Žalosno je što mi još nismo doživjeli demokratiju. Kod nas nikad nije zaživjela. Znači mi jedino što smo vidjeli od demokratije je to da imaš više stranaka za koje možeš glasati na izborima, a sve ostalo, od prava do socijalne zaštite, policije koja treba biti takva i takva, znači sve, sve, društvena situacija je ostala u vremenu koje nije vidjelo demokratiju. To je ono malo zajebano ovdje. Ljudi je nisu doživjeli. Ne možeš volit’ nešto što kod tebe nikad nije bilo. Ljudi misle i ja isto nekad mislim da živim u nekoj demokratiji, ali ne živimo. Ne mislim samo za Bosnu i Hercegovinu, mislim na Srbiju, Hrvatsku, za sve. U Hrvatskoj se tek sad nešto malo popravila zadnjih godina oko ulaska u EU.
Nekako mi se čini da je ova balkanska demokratija više balkanska anarhija?
– Samo se mijenja naziv. Znači demokratija, sve isti čimbenici, sve isto, štele rade, veze, a najgore je ne cijeni se znanje, znači, ne cijeni se čovjek koji zna nešto napraviti, nego čovjek koji je pogodan, a može to isto napravit’, ali ne toliko kvalitetno. Znači, nije bitan kvalitet pravljenja, nego je bitno da tebi on paše sa svojim stavovima, da se ne kosi sa tobom i to je nešto što nas vuče, Balkan cijeli vuče godinama nazad.
Inače, nemam običaj da pitam za privatni život, ali eto tvoje bratstvo i jedinstvo, tvoj brak izraelsko-bosanski, pa imaš i podmladak, pa kako to ide i kako se kotrlja?
– To se super kotrlja. Niti ja, niti moja žena nismo u tim svjetovima, niti nas u našoj svijesti tangira vjeroispovijest, nacija, možda zato što sam izbjeglica bio i što to nikad u meni nije proradilo, ali mi je drago što nije, jer sam neopterećen što se tiče puno nekih stvari i drago mi je što sam našao ljubav svog života, bez obzira je l’ ona u Izraelu, Srbiji, Sarajevu…
Sarajevska filharmonija
Srce odlučuje i ja sam iz miješanog braka i u miješanoj sam ljubavi. Ti si stvarno pionir hip-hopa sa čitavom svojom tuzlanskom ekipom, eto i Frenkie. Vi ste nerazdvojni prijatelji, mislim da stalno kontaktirate čak i da se čujete na relaciji Tuzla – Izrael?
– Da, non-stop sa svima se tako čujem i znaš šta sam skont'o? Ljudi su ovisni o mobitelima. Kad dođem tu i vidim četiri jarana, a da njih trojica gledaju u mobitele, izgleda mi kao da ih zovem sa skajpa. Ostajemo u kontaktu cijelo vrijeme, nevezano za muziku, prijatelji smo, raja.
Kad sam rekao da si ti jedan od pionira hip-hopa, reper i predstavnik tog pokreta u muzici, obično bi se znalo reći, ma daj pusti to, oni samo laprdaju, nabrajaju, treba muzika, orkestar i eto desi se da je tvoj prijatelj Frenkie nedavno imao u Narodnom pozorištu sa Sarajevskom filharmonijom nastup. Hip-hop je našao mjesto u pratnji filharmonijskog orkestra?
– Dešavale su se takve stvari i u svijetu, gdje se hip-hop miješao sa filharmonijom i raznoraznim respektabilnim pravcima. Mislim da je to super potez i za filharmoniju i za Frenkija i volio bih vidjet’ jedan njihov cjelovečernji koncert sa Dubiozom kolektiv, Letu štuke, Amirom, Frenkijem. Filharmonija može odvesti na nove visine bilo koji muzički pravac, a koji bi dobro doš'o i njoj i tim muzičarima. Volim saradnje ljudi iz raznih muzičkih fahova. To uvijek ispadne zanimljivo i dobro.
E sjećam se koju senzaciju je 1999. izazvao nastup grupe Metallica sa San Francisco simfonijskim orkestrom. Eto heavy metal i hip-hop nalaze prostor koji zaslužuju zahvaljujući nekim svojim vrhunskim predstavnicima. Pa dobro, Edo, vidimo se prvom zgodom kad objaviš novi album, ako je za dvije godine, može i za dvije godine?
– Ja se nadam da stvarno nećemo toliko dugo čekati. Čim nešto napravim, čujemo se.