Proleteri su ljudi koji su tretirani kao radna snaga. Nezaposleni su također ljudi koji bi mogli biti radna snaga, ali im vlast nije u stanju stvoriti ta radna mjesta. Nezaposleni su veoma bitna karika u društvu, samo što to nisu svjesni. Da bi čovjek bio svjestan svoje moći kroz zajedničko djelovanje, mora imati jasnu viziju organizacije, konkretno i pošteno vođstvo, plan, cilj, a to kod nas postoji samo u literaturi. Ili ako postoji, onda je usmjereno u pravcu koji nije dobar za sve ljude, nego samo za određenu skupinu.
Nezaposleni nisu svjesni svoje snage, nisu svjesni jer su zabavljeni sami sobom, i svojom nedaćom nezaposlenosti, jednostavno „zatrokirali“ u razmišljanju izvan male kutije u koju su ih nabili političari. Nezaposleni su najbolji glasači, lako ih je namamiti u zamku izbora da glasaju, a ništa im niste dužni, jer su nezaposleni. Ako su se još navikli da budu nezaposleni nadači, onda imate siguran glas na izborima. A ništa niste obavezni, osim obećati nova radna mjesta, ako ne u zemlji onda negdje vani, i ujedno skrenuti odgovornost sa sebe optužujući opoziciju da je kriva za takvo stanje. Ako ste pak vi i ranije bili na vlasti, pa nemate mogućnosti da optužite opoziciju, onda optužite Srbe i Hrvate, jer oni vazda koče napredak BiH. Jednostavno i uspješno već dugi niz godina.
Nezaposlenih ima u BiH 392 000. Fina i impozantna cifra. Otprilike kao veći grad u BiH, zamalo kao Sarajevo, pa kada bi sve nezaposlene nastanili u jedan grad, imao bi sve mogućnosti da konkuriše za glavni grad BiH jer je realno po aktualnom stanju u državi, to jedini grad, imaginarni, koji bi stvarno nosio taj epitet. Država nezaposlenih, glavni grad nezaposlenih. Ova cifra se dalje može konvertovati u razne oblike, pa tako 392 000 ljudi predstavlja jednu ozbiljnu armiju, kad bi svako od nas po kamen bacio na rijeku, napravili bi branu za pola sata. Tako isto kada bi pola miliona ljudi bacilo svoj demokratski glas na rijeku korumpirane demokratije, napravili bi branu za ovaj 20godišnji tok korupcije i lopovluka.
Ali kako organizovati tih 392 000 ljudi da stanu pod jednu organizaciju, i da se bore za svoja prava. Kao i sve drugo, čak i ljude koji su u najgoroj poziciji u našoj državi, jer djeca primaju džeparac od roditelja, pojedini rade na budžetu ili u privatnoj firmi ili na crno, penzioneri primaju penziju, svi imaju neka primanja, osim nezaposlenih, ali opet je pitanje kako nezaposlene animirati da stanu jedan do drugog, i zajednički nastupe u demokratskom društvu koje je davno zaboravilo na pravdu i sistem vrijednosti.
Ovo je krupno sociološko pitanje, samim tim je i kulturološko, i na kraju krajeva političko, jer politika je u stvari samo grana organizacije interesa u društvu, barem kod nas. Svako društveno pitanje koje se tiče masovne aktivnosti, jedna od tih su izbori, ima svoju matematičku dimenziju, koja se izražava u statistici, a kako to izgleda u brojkama, vidjećemo ispod, vezano za zadnje održane izbore u BiH 2014 godine.
Dakle, za izbore 2014 godine, koji su bili opći, za više instance vlasti, bilo je registrovano 3.282.581 birača. Od ovog broja, svoj glas je dalo 1.787.449 birača. Odmah na oko se vidi da na izbore nije izašlo gotovo pola registrovanih birača, što samo po sebi govori da izbori u BiH nisu uopšte odraz volje građana. Oni su u stvari odraz volje budžetlija, privatnika i njihovih uposlenih robova, penzionera, izmanipuliranih osoba kojima je obećano nešto poslije izbora, napaljenih nacionalista, napaljenih svakakvih drugih ljudi koji ne koriste razum u razmišljanju o izborima nego reaguju nagonski. Zaposlenih ljudi u BiH ima 446.000, što je za 54.000 više od nezaposlenih, odnosno zaposlenih ima više onoliko koliko otprilike ima stanovika općina Visoko. Ili obrnuto, nezaposlenih ima manje kao jedna općina veličine Visokog. Jedan mali gradić pravi razliku.
Da se vratimo na izbore, jer oni nam materijalizuju stvarno i aktualno stanje i društvu. Tačnije, odziv birača na zadnjim izborima je bio 54.5%. Važećih glasačkih listića je bilo 1.630.920, što znači da je zaokruženim brojem bilo 156500 nevažećih glasova, odnosno 8,7%, a to nije zanemariva cifra, jer da je recimo Radončić dobio toliko glasova na izborima, pobijedio bi Bakira. Jednostavno, ali neizvodivo. Neizvodivo zato što polako, na žalost polako, prolazi vrijeme obećanja, i sve manje i manje ljudi vjeruje u predizborna obećanja, i manji broj neodlučnih glasača se odlučuje da da svoj glas nekom političaru ili stranci. Ako uzmemo u obzir da među nezaposlenim imamo ljude sa raznim školskim spremama, radnim iskustvom, mladalačkom snagom koja je tek iz škole izašla, sportaši, sve potencijalno kvalitetan kadar, oba spola, koji bi eventualnim zaposlenjem ne samo popravili svoje privatno stanje, nego bi umnogome doprinijeli porastu BDP-a jer se unutrašnjom potrošnjom razvija privreda i samim tim izvoz raste jer i kvalitet domećeg proizvoda raste, i napunili bi budžet sa prijeko potrebnim sredstvima za konkretna ulaganja, osim potrošnje na plate budžetlija.
Porast zaposlenih bi automatski značio i porast u priraštaju, mladih brakova, boljoj finansijskoj situaciji koja bi uticala da se ljudi opuste od ovih dugogodišnjih trauma i frustracija. Porast zaposlenih bi značio veća ulaganja u društveno korisne projekte, u sigurnosne službe, jer kada sistem radi i pruža priliku za zaradu i normalan život, veča je potreba da se zaštiti od svih nepotrebnih i neželjenih pojava u društvu. Ali to sve treba organizirati od početka, i onda uticati na izbore, jer je tako sistem postavljen. Nezaposleni su karika koja nedostaje u promjenama, kako izbornim, tako i suštinskim u društvu. Velika karika, ali je niko još nije svezao kako treba.
Ujedno, izbori su svedeni na rutinu, obzirom da već dugi niz godina na njih najviše utiču oni koji su preko stranaka i veza zaposleni, i oni kao permenentni birači ovog stanja, jednostavno previše utiču na rezultate izbora. Da bi se armija nezaposlenih aktivirala prema pravcu promjene na izborima, oni moraju na izborima imati opciju u stranci i ljudima, odnosno političarima. U usporedbi sa Srbijom, u kojoj ima 793.000 nezaposlenih, što znači da svaki treći stanovnik Srbije je nezaposlen, mi imamo situaciju da se čak ni sa njima ne možemo porediti, odnosno tješiti, jer je Srbija ušla u pregovore za EU, što znači da će se neka varijanta iznaći za zapošljavanje, vjerovatno nekim ulaganjima u privredu Srbije, ali za to se moraju zakoni prilagoditi na fleksibilan i pristupačniji način.
U Hrvatskoj ima 277.000 nezaposlenih, što je nekako između nas i Srbije, kako po broju nezaposlenih, tako i po broju stanovnika. Hrvatska mora proći tešku tranziciju, i suočava se sa odlivom nezaposlenih mladih ljudi, kojima se otvaraju vrata zaposlenja u EU, posebno Njemačkoj. Ali to nije adekvatno riješenje za Hrvatsku ekonomiju i BDP, jer se novac mora zarađivati, trošiti, plačati porezi u Hrvatskoj, da bi se Hrvatska ekonomija stabilizirala. Odljevom nezaposlenih se automatski gubi na finansijama, jer će se taj novac trošiti u onim zemljama koje omoguće zaposlenje Hrvatskim državljanima.
Da se vratim ponovo na našu stvarnost, u našu zemlju. Stopa nezaposlenosti je 27.5%, dok je u EU prosjek od 11%. Ako uzmemo u obzir da je trenutno u EU u određenim zonama prisutna kriza, a vidimo da recimo Španija postepeno smanjuje stopu nezaposlenosti, a kreće se oko 23%, vidimo da se tamo radi na rješenjima za izlaz iz krize, dok kod nas se radi samo na opstanku trenutnih postavki koji samo produbljuju krizu.
Grčka ima stopu nezaposlenosti od 26%, i najveće je krizno žarište EU, sa velikim dugovima, i veoma komplikovanom situacijom u zemlji, gdje narod ni nove stranke na vlasti ne žele mjere štednje. Naravno da ih ne žele, kada su živjeli lagodno i rastrošno od finansijskih injekcija iz EU, kada su nagomilali administraciju kao kod nas što je slučaj, i kako sada natjerati nekog buđetliju da se odrekne pola svoje plate, ili da ode na biro za nezaposlene ili na čekanje. Naša je sreća u nesreći što mi još uvijek koristimo bonuse koje smo na jedan užasan način stekli kao zemlja koja je prošla kroz užasan rat i stradanja svakog segmenta društva, pa nam još nisu došli po naplatu dugovanja u radikalnom smislu. Ali opet, naša je greška što nismo organizirali se bolje da uzimamo manje kredita za javne potrebe budžetlija, pa sada imamo situaciju da smo kao Grčka, ali nam gledaju kroz prste jer smo prošlih stradanja. Istovremeno nam je to i dobro i loše, a općenito, ovo je zemlja apsurda i uvijek samo na nekoj klackalici dobrog i lošeg, i nikako da se smirimo kako treba.
U nekoj zamišljenoj varijanti, kada bi se osnovala stranka nezaposlenih, i da se ista brine o pravima nezaposlenih umjesto parazitskog Biroa za zapošljavanje, postoji mogućnost da bi nezaposleni napokon mogli na neki konkretan način pomjeriti neke stvari u drugom smjeru, odnosno unijeti promjene u ovaj cementirani blok monotonije od koje korist imaju samo oni koji su direktni podržavatelji lošeg stanja.
Ukoliko bi se nezaposleni okrenuli sebi u organizaciji svog stanja i rješavanja istog, postali bi faktor koji niko ne bi mogao zanemariti. Ali ko i kako da pokrene ovu masu svijeta ubijenog u pojam, kada sve što se započne konkretno na večoj razini, ubrzo doživi krah, jer nema potpore kakva joj je istinski potrebna. Sve dok ljudi sami ne shvate da ovo stanje neće niko promjeniti osim njih samih, ovako stanje će biti i pogoršavaće se iz godinu u godinu. Jedina šansa kroz ovako postavljen sistem promjena u društvu, koji djeluje na principu matrixa, jeste da se uđe u sistem organizovano i sa jasnim ciljem, i da se sistem promjeni na bilo koji način. Da li je to bojkotom izbora i uticanje na izborne rezultate nepodržavanjem istih i njihovih aktera, ili izlazak na izbore podržavanjem neke stranke ili pojedinaca koji predstavljaju potencijalnu promjenu, ili organizovanjem nezaposlenih u svoju vlastiti stranku, sa vlastitim kandidatima koji ne bi bili korumpirani, i koji bi tražili ista prava za sve nezaposlene, u skladu sa kategorijama istih.
Armija od 392.000 nezaposlenih, kojim je glavni cilj da izbore prava i mogućnosti za sebe, armija koja predstavlja 12% od ukupnog broja registrovanih birača, odnosno predstavlja 22% od broja birača koji su izašli na zadnje izbore, i čiji broj je veći nego ukupni broj glasača bilo kojeg kandidata za predsjednika iz svih stranaka. Ako uzmemo u obzir da je odziv birača bio 54.5%, ova cifra od 22% postaje još bitnija. Ali ne znamo gdje se sve nalaze nezaposleni u ovom sistemu izbora, koliko i gdje su sve vrbovani obećanjima ili podržavanjem stranaka jer su nekom od porodice valjali u prošlosti, pa zato je još potrebnija jedna kvalitetna statistička obrada nezaposlenih, koju na žalost Biro za zapošljavanje, odnosno nadležno ministarstvo neće nikada uraditi, jer im je u interesu da su nezaposleni neorganizovani, nezaposleni, ali da glasaju za one koji im nešto obećaju.
Ovom analizom sam htio da pokažem da je situacija u ovoj maloj zemlji veoma dobro razrađena u negativnom smislu, i da je to svjesno urađeno od strane političkih partija koje vladaju ovom državom. Blizu 400 000 radno sposobnih ljudi je u ladicama i ormarima biroa za (ne)zapošljavanje, apsolutno zanemarivi broj istih se zaposli u godini dana, i to ne preko tog biroa, nego preko oglašavanja potreba od strane kompanija. Biro za zapošljavanje je nepotrebna služba, nezaposleni se moraju organizirati kroz političku partiju.
Ako su nas poličkim sistemom doveli u ovu situaciju, onda se mi moramo boriti istim oružjem, samo u pozitivne svrhe, a to je političkim sredstvima. Onog dana kada nezaposleni budu organizovana politička vojska, tada će se sistem početi drmati.
Nezaposleni, zaboravite da će neko za vas riješiti probleme koje su vam napravili, nemojte se miriti sa stanjem da svakih dva mjeseca idete na biro da se javite, nemojte se nadati da ćete dobiti neki normalan posao, to je nemoguće u nenormalnoj državi, rijetki su oni koji svojom spremom ili iskustvom se može snaći u ovoj državi korupcije i eksploatacije.
Nezaposleni, zaposlite se brigom o sebi, zaposlite se u stranci za zaposlene, to još nikad na svijetu se nije desilo, ali kada smo vodeća zemlja u svijetu po negativnim apsurdima, budimo prvi po ovom apsurdu, da se nezaposleni organizuju u jednu političku partiju.
Zamišljao sam, kako nezaposleni iz cijele BiH se bore za iste ciljeve, za svoje ciljeve, da sebi obezbijede zaposlenje i život dostojan čovjeka. Barem sam zamišljao i razmišljao, a da li ću ga to doživjeti, zavisi od svih nas, nezaposlenih. Socijalistička Stranka Nezaposlenih. Ima smisla u organizovanom besmislu.