Neki od najpoznatijih lijekova iz grupe benzodiazepina, tj. lijekova za smirenje, su hipnotici kao što je Ambien, antiepileptici kao što je Rivotril, te brojni anksiolitici među kojima su najpoznatiji Apaurin (Bosaurin, Bensedin), Lexillium (Lexaurin), Xanax (Helex, Xalol, Misar) i brojni drugi. Ove lijekove ljekari pacijentima znaju propisivati i kod oboljenja poput čira na želucu, srčanih, reumatskih i kožnih oboljenja, te astme.
Ipak, benzodiazepini nisu nimalo bezazleni jer ne liječe inicijalnu bolest, nego samo privremeno tretiraju simptome, te mogu izazvati ozbiljnu ovisnost, kao i stvoriti imunitet na početnu dozu u smislu da se u organizmu nakon određenog perioda javlja potreba za povećanom dozom lijeka, koja, ukoliko se ne ispuni, dovodi do apstinencijske krize i neugodnih psihofizičkih simptoma.
“Propisivanje benzodiazepina smo dosta povećali u ratnom i postratnom periodu. U ratu smo pretrpjeli brojne stresove i strahove za vlastiti život, a poslije rata većina ljudi nije riješila ekonomski i socijalni status, tako da je uvijek postojala potreba da taj višak napetosti pokrijemo nekim lijekom. Smatram da u BiH živi najveći broj ovisnika o benzodiazepinima u odnosu na ostatak zemalja u okruženju, a pogotovo u Evropi”, za Klix.ba govori neuropsihijatar prof. dr. Zaim Bilalbegović kojeg je ekipa portala Klix.ba posjetila u njegovoj privatnoj ordinaciji u Sarajevu.
Dr. Bilalbegović je u psihijatrijskoj praksi aktivan pune 53 godine, a za Klix.ba navodi kako se u svom dosadašnjem radu najviše susretao upravo sa pacijentima koji su bili ovisni o lijekovima za smirenje.
Ti lijekovi ništa ne liječe, te donose više štete nego koristi
Kod pokušaja naglog isključenja ovih lijekova ili smanjenja doze, javljaju se simptomi apstinencijske krize kao što su napetost, strah, nesanica, pad koncentracije, gubitak apetita, pojačana razdražljivost, tremor, blago povišena temperatura, te različite psihosomatske tegobe kao što su ubrzan rad srca, malaksalost, omaglice, smetnje vida, osjećaj pritiska u glavi, stezanje u grudima, otežano disanje, trnci u pojedinim dijelovima tijela, poremećaji probave, preznojavanje…
Iz tog se razloga ove lijekove ne preporučuje koristiti duže od 10-15 dana. Ipak, ljekari ih i dalje mahom propisuju, a često ih se može nabaviti u apotekama “na svoju ruku” i bez recepta.
“Ti lijekovi ništa ne liječe, niti izliječe. Benzodiazepini su dobri za određeni period da smanje napetost u nekoj životnoj krizi i tragediji i opuste nas dok ne nađemo rješenje za neki problem. No, u konačnici donose više štete nego koristi jer stvaraju ovisnost. U liječenju psihijatrijske bolesti dovoljan je samo jedan lijek, antidepresiv ili antipsihotik. Ni depresija, niti bilo koje drugo psihijatrijsko oboljenje se ne može liječiti sve dok se ne ostave benzodiazepini”, tvrdi Bilalbegović za Klix.ba i dodaje kako je primijetio da se ljekari uglavnom ne trude da shvate mehanizam djelovanja ovih lijekova, niti da smanje njegovo propisivanje.
Bilalbegović je autor knjige “Vraćanje izgubljene radosti življenja”, te “Ogledalo duše: Sa neuropsihijatrom u ordinaciji” u kojoj opisuje svoja iskustva u višedecenijskoj ljekarskoj praksi. Posebno poglavlje svoje knjige posvetio je upravo ovisnosti o lijekovima iz grupe benzodiazepina. Knjiga donosi 40-ak priča i istinitih iskustava njegovih pacijenata kojima je promijenio imena i nevažne okolnosti u namjeri da zaštiti njihov identitet, nastojeći demonstrirati tretiranje različitih vrsta psihičkih oboljenja, te upozoriti na ozbiljnost ovisnosti o benzodiazepinima. Od pacijenata je dobio saglasnost za objavu.
“Ljekari generalno ne shvataju mehanizam djelovanja benzodiazepina. Oni brzo poprave stanje i odmah djeluju, ali u konačnici ne rješavaju ništa, te samo izazivaju ovisnost. Dešavalo mi se da kod pacijenta provedem proces odvikavanja od benzodiazepina i pošaljem ga na kliniku, a doktori mu tamo u terapiju uvrste Xanax. I onda kreće sve ispočetka”, pojašnjava Bilalbegović i navodi kako je u dosadašnjoj liječničkoj praksi imao priliku da liječi čak i nekoliko ljekara upravo zbog ovisnosti o benzodiazepinima.
“Danas imamo veliki broj ljudi koji stalno pate, upravo zbog toga što se trude da ne uzmu veću dozu lijekova za smirenje i na taj su način stalno u krizi, stalno sebe drže u stanju napetosti… A u suštini većina njih i nije bolesna”, kaže dr. Bilalbegović.
Ovisnost o lijekovima odgovara farmaceutskim kompanijama
Na jednom od kongresa psihijatrije dr. Bilalbegović je predstavio rad u kojem je opisao suštinu djelovanja benzodiazepina i napravio spisak sa najpoznatijim lijekovima iz ove skupine i njihovim djelovanjem na organizam.
Navodi kako je imao želju da u saradnji s Udruženjem ljekara organizuje predavanja za ljekare u cilju njihovog informisanja i podizanja svijesti o opasnosti ovih lijekova, no kako mu to nije pošlo za rukom.
“Želio sam da ukažem na ovu problematiku i predlagao da mi organizuju predavanja, međutim, stalno su me odgađali i u tome nikad nisam uspio. Svi ti istupi i predavanja su vezani za neki lijek čiju promociju plaćaju farmaceutske kompanije od kojih i Udruženje ljekara ima finansijsku korist. Čitava priča o lijekovima ovisi o farmaceutskim kućama, stoga niko nema interes da govori o ovome. Farmaceutskim kompanijama odgovara da vam daju lijek koji morate stalno uzimati, na taj način prave veći promet. I nema veze što je cijena tog lijeka niža, oni tim prometom održavaju svoj rad”, navodi dr. Bilalbegović i pojašnjava kako je to razlog zašto se nikad nije radilo na tome da se proizvedu alternativni lijekovi koji smiruju, a kojima možemo zamijeniti benzodiazepine.
“Oni su najjeftiniji i najpovoljniji i nikome zapravo nije u cilju da ukazuje na njihovu opasnost”, poručio je na kraju razgovora za Klix.ba prof. dr. Zaim Bilalbegović.
Dr. Zaim Bilalbegović rođen je 1934. godine u Čaplju kod Sanskog Mosta. Gimnaziju je završio 1955. godine u Prijedoru, Medicinski fakultet 1961. godine u Sarajevu, a specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije 1968. godine u Zagrebu. Postdiplomski studij sa subspecijalizacijom iz socijalne psihijatrije završio je 1976. godine u Beogradu. Zvanje magistra medicinskih nauka stekao je 1977. godine na Univerzitetu u Beogradu, a zvanje doktora medicinskih nauka 1979. godine na Univerzitetu u Sarajevu. Biran je u zvanje docenta i šefa Katedre za neurologiju, medicinsku psihologiju i psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci 1984. godine, te zvanje vanrednog profesora 1988. godine na istom fakultetu. Na Psihijatrijskoj klinici u Banjoj Luci radio je do aprila 1992. godine, a na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu od aprila 1994. godine do maja 1999. godine, kad je penzionisan sa pozicije šefa Dnevne bolnice. Od tada radi kao neuropsihijatar u vlastitoj privatnoj ordinaciji u Sarajevu.