Padao je snijeg. Vrijeme je bilo tiho i spokojno… nije bilo vjetra, a bijele paperjaste pahuljice lagano su lebdjele u svom čudnovatom plesu, postepeno se približavajući ka zemlji.
Dvije pahuljice, leteći jedna pored druge, riješiše da započnu razgovor. Od straha da se ne izgube iz vida, uhvatiše se za ruke i jedna od njih veselo progovori:
– “Kako je lijepo letjeti i uživati u letu!”
– “Mi ne letimo, mi prosto padamo” – tužnim glasom odgovori druga.
– “Uskoro ćemo se sresti sa zemljom i pretvoriti se u bijeli paperjasti pokrivač!” – nastavi veselim tonom prva.
– “Ne! Mi letimo u susret smrti, a na zemlji će nas samo gaziti” – prigovori druga.
– “Postaćemo potočić i krenuti ka moru. Živjećemo vječno!” – uzvrati radosno prva pahuljica.
– “Ne, već ćemo se istopiti i iščeznuti zauvijek” – zaključi druga.
Tu dvije pahuljice završiše svoj razgovor i odvojiše svoje ruke.
…i svaka od njih poleti baš ka onoj sudbini koju je sama sebi izabrala. | Kornelija Visarionova