Eh, šta je peh. Pođemo u stari grad Dubrovnik, deset kilometara udaljen od Ilijaša, i nakon što smo tamo napunili oči nevjerovatnom ljepotom, ušavši u Sarajevo, prvo ugledasmo plamen iznad zgrade Predsjedništva BiH.
Koga će sada interesovati ovo što smo ranije vidjeli? Ali, kako se utisci sliježu, shvatamo da je, zapravo, sve to jedna priča. Nadomak glavnom gradu je neprocjenjivo a neiskorišteno kulturno-historijsko-prirodno blago, koje bi u jednoj Švajcarskoj, Austriji, Švedskoj zapošljavalo armiju ljudi, bilo fabrika pod otvorenim nebom.
O tome će Perica
Koliko smo samo puta taj dan uzdahnuli vozeći se uz kanjon Misoče, nestvarno lijepe krivudave rijeke, pune klijenova i mladica! Kanjon je tek čudo, uzak, s džinovskim drvećem kakvo se vidi samo u Perućici. Zdravko Barić, pomoćnik načelnika Općine Ilijaš za CZ, pokazuje na crvenkasti kamen, pun željeza. Podsjeća na Mlečane, koji su u davna vremena, kada je Dubrovnik u Višnjici kod Ilijaša nastao, ”bili pametniji od nas”, pa su razdvajali zlato od srebra. Ovdje se ”neočišćeno srebro” prodavalo Dubrovčanima, koji su donosili so.
“No, o tome će vam pričati Perica Mijatović”, napominje Zdravko, pokazujući ogromne prazne objekte tzv. neperspektivne vojne industrije, koja ne služi ničemu samo zbog svađe vlastodržaca oko ratnog plijena. Cesta je na trasi stare austrougarske pruge i, otkriva Zdravko, postoje ideje da se pruga ponovno uspostavi. Neki, opet, vjeruju da bi se ljubitelji planinskog biciklizma iz cijeloga svijeta na ovim stazama rado okupljali, da znaju za njih. Do staroga grada Dubrovnika ima i kraći put, no, važniji i od grada i od njegovog opstanka za neke je kamenolom, koji je došao do samoga podnožja ovog nacionalnog spomenika kulture, od 2003. godine. Promiču monumentalne stijene i pećine, s rastinjem među kojim su i brojne endemske vrste biljaka, lipa stara 300 godina, sela s napuštenim kućama i voćnjacima i eto nas već u Kopošiću, pored nekropole, samo kilometar udaljene od Dubrovnika.
Sanja Zagorac – Jozić, pomoćnica ilijaškog načelnika, bila je nekoliko dana ranije u RH, u Dubrovniku na moru. Puna je utisaka. Čula je da će dubrovačke zidine vrlo skoro biti ponovo opasane samo morem. Sve što smeta će ukloniti. Domaćini su ih toplo primili, zainteresovali se za to da se dva Dubrovnika povežu, ali su i postavljali pitanja, tražili dokaze da bosanski Dubrovnik stvarno postoji. Priča o tome će se nastaviti nakon istraživanja po Dubrovačkom arhivu. No, Ilijaš, iako nema para, kreće sam u aktivnosti oko saniranja starog grada, i zato smo i došli u Kopošić, gdje naš vodič postaje Perica Mijatović. S diplomom filozofskog fakulteta penziju je dočekao u sarajevskom MUP-u, a onda se sav predao razjašnjavanju predanja i toponima iz rodnog kraja, materijalnih ostataka vremena kada su po okolnim visovima vodili evropski trgovački i vojni putevi. Zastajemo pored najvažnijeg stećka, za kojeg se, po natpisu na njemu, zna da pripada knezu bosanskom Batiću. Taj stećak je, smatra poznati historičar umjetnosti Đoka Mazalić, pored onog iz Zgošće i još jednog iz Konjica, najljepši od svih koje je vidio.
Ovdje leži bosanski knez Batić
“Nemojte samo napisati pogrešno, knez Batić. Tada je bilo još knezova, a ovaj je imao vrlo visoku funkciju za vrijeme vladavine kralja Tvrtka II. Bio je ono što bismo mi danas nazvali premijerom”, napominje Perica, a neko dobacuje: “Kao danas Nikšić”. Perica prevodi natpis, pisan bosančicom: “U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Amen. Ovdje leži knez Batić na svojoj zemlji na plemenitoj, Milošću Božijom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka, knez bosanski. Na Visokom se pobolih, na Dubokome mi dan dođe. Ovaj biljeg postavi gospođa Vukava. S mojim dobrom mi vjerno služaše i mrtvu mi posluži”.
“Sjeverno od Čevljanovića”, pisao je Kosta Herman, bivši direktor Zemaljskog muzeja, koji je 1891. godine bio u Kopošićima, “nalazi se doista predio zvan Duboko, kojim protječe potok Duboki”. No, Herman smatra netačnim da je Batiću, kad je obolio, dolazio ”medik” u Duboko, kao i to što mnogi navode, da je ime njegove supruge Vukosava i da je on knez visočki. Inače, u 13. stoljeću područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo je staroj bosanskoj župi Vidogošći – Vogošći. U drugoj polovici 14. i u 15. stoljeća, Dubrovnik je, sa podgrađem, glavni politički centar ove župe, piše u odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Najstariji za sada dokaz postojanja tog grada nalazi se u spisu Dubrovačkog arhiva iz 11. juna 1404. godine. Vrijeme njegovoga nastanka, blizina nekropole kneza Batića, te to što je bio politički centar župe, a zatim nahije Dubrovnik, naučnicima govori da je ovaj grad vjerovatno pripadao rodu Mirkovića, iako se navode i druge tadašnje velikaške porodice. U odluci Komisije se kaže i to da je fra Ivan Jukić također spominjao Dubrovčane koji su tu topili srebrnu i željeznu rudu i podigli grad uz odobrenje Kulina bana. Bobovac i Visoko su pali pod osmansku upravu 1463. godine, pa je logično pretpostaviti da je tada osvojen i ilijaški Dubrovnik, o čemu svjedoče i legende koje Mijatović namjerava sakupiti u knjigu. (Iljko Barić je već napisao: Taračin Do sa okolicom.) Grad nazivaju i Kraljičinim gradom, Dubravnikom, Tisovim gradom. Za vlasti sultana Mehmeda II u njemu je boravila posada sa dizdarom, a tu je sagrađena i džamija. Spominje se i u osmansko-ugarskim ugovorima, i u Gazi Husrev-begovoj vakufnami iz 1531. godine. (Perica tvrdi da u vakufnami ne piše Dobronik, kako neki čitaju.)
Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u pismu sarajevskog kadije iz 1709. godine predlaže se premještaj službenika iz džamije u Dubrovniku u Carevu džamiju “jer je grad napušten, džamija ruševna i nema potrebe za njezinom popravkom. Administrativnim reformama u 18. stoljeću zapadni dio nahije Dubrovnik pripao je cjelini Nadvisoko, a istočni sarajevskom regionu”, obrazlaže Komisija, a nešto od toga čitamo i na dvjema tablama o proglašenju nacionalnim spomenikom, nekropole i samoga grada, u kojem je, priča se, boravila i Marija Terezija.
Dva Vukavina grozda
Malo dalje od stećka njenog muža je i Vukavin stećak, tako se vjeruje, s biljnom ornamentikom – dva grozda se ističu, s ugraviranim crjepovima, spiralama. No, ne treba biti stručnjak poput prof. Vjekoslave Simčić – Sanković da bi se shvatilo koliko su svi ti stećci zapušteni, neki, upali u zemlju, pa se i ne vide, neki otkotrljani, prevrnuti. Profesorica će, po narudžbi Općine Ilijaš, napraviti projektni zadatak za buduće aktivnosti na starom gradu Dubrovniku, te se i ona divila stećku na dva podnožja i s rozetama, za kojeg se tvrdi da pripada ocu kneza bosanskog. Perica Mijatović nas je dugo vodio od jednih do drugih savršeno isklesanih komada kamena, kojih smo izbrojali više nego što ih je u odluci Komisije. Naš domaćin citira šta su o nekropoli pisali Pavo Anđelić, Šefik Bešlagić, Marko Vego, Herman, Mazalić, pokazuje malo dalje druge stećke, još starije od ovih što su na dijelu mjesnog katoličkog groblja.
“Ovdje se dobro živjelo”, govori Mijatović, nabrajajući sela Tisovik, Štit, gdje se topila ruda, Rupe, s rudarskim oknima, koje se pominju i u Povelji kralja Tvrtka: “A tamo je Pozlaćenica. U narodu ima legenda da se za nekih blagdana tu nešto zasija. Navodno, od sakrivene dvije bačve zlata. Tamo su Vignjišće (mijeh), pa Terezije, pa Granica, pa Stražba (straža), pa Kruzi (krugovi), i svi ti toponimi svjedoče o tehnološkoj cjelini vađenja i prerade rude”, ističe Mijatović, pominjući interesantne nalaze Rudarsko-geološkog instituta iz Tuzle, Kameničku stijenu iza koje je Rudni brijeg, “gdje je nađen zlatnonarandžasti talog”. Hmmm…
Onda se zaputismo prema brdu Huma, iznad ušća potoka Zenika u Misoču, na čijem terasastom terenu je podignut Dubrovnik. No, prvo u visokoj stijeni ugledasmo osmatračnicu do koje vodi uklesani put, a malo kasnije, iz gustog šiblja, izviri istočna kula grada, Djevojačka, onda i kružna, dvije četverokutne. Jasno se naziru ostaci zidina koji su opasavali grad površine od 902 kvadratna metra, na nadmorskoj visini od 882 metra. Perica, čiji su preci posljednji stanovnici tamošnjeg sela Grad, kaže da ovdje raste i crvena paprat, simbol ekstremne ljubavi.
Nešto niže je lovačka kućica, ali pogled se okreće gradu, do koje vodi uska staza. Kako se popeti na najgornji dio? Postavljene su ljestve, no, ispod je ambis. Nestade mi hrabrost za taj završni čin, ali sam zato, dok je ekipa fotografisala ostatke bunara i zidova grada, kameru usmjeravala prema vanjskim zidinama kroz koje se vijekovima granje provlačilo i zaustavljalo. Oči je teško odvojiti od savršenog spleta ruku i prirode. Ispod grada je bila Varoš. Perica sipa podatke iz katastra, iz 1468, iz 1604, kada se spominje 50-ak kuća u Solilima, a 1700. godine, nema nijedna. Kuga? Vidimo i posjede Gazi Husrev-bega, koje je on uvakufio u korist nahije Dubrovnik, iz koje smo se vraćali zaraslim putem pazeći, kao i u dolasku, da ne zgazimo modro cvijeće. Šutjeli smo, pomalo i tužni. Kamenje staroga grada sve više se obrušava.