Odmah po završetku Drugog svjetskog rata uveliko se računalo na potencijal kakanjskog kraja u prvom petogodišnjem planu. Ministarstvo industrije među prve projekte uvrstilo je proširenje rudnika Kakanj, izgradnju separacije u Kaknju, te izgradnju termoelektrane u Čatićima. Sa realizacijom ovih programa počelo se 1947. godine. Bez nekog iskustva, ali sa entuzijazmom kakav se rijetko sreće, rasla je termoelektrana, gigant na obali rijeke Bosne, na području Kaknja.
Godina 1948. donijela je puno nevolja zbog sukoba tadašnjih vlasti i zemalja Informbiroa pa je gradnja odgođena. Gradnja je nastavljena 1952. godine nakon što je obezbijeđen kredit. Preduzeće “Elektroprojekt” (današnji “Energoinvest”) ponudilo je inžinjering koji je podrazumijevao dovršenje projekta, vođenje radova, instaliranje opreme…
Ugovor su početkom 1953. godine potpisali Emerik Blum, Teodor Gregorić i pravnik Elektrane. Formiran je Investicioni odbor čiji je predsjednik bio Avdo Čakić. Tokom 1954. i 1955. godine radovi su se odvijali punim intenzitetom. Oprema je stigla i počela je montaža.
U drugoj polovini 1955. godine prestao je djelovati Srez pa je briga oko završavanja radova prešla na formirani Radnički savjet fabrike u izgradnji. S velikim entuzijazmom radnici iz Kaknja su se uhvatili u koštac s radovima u vrlo teškim uslovima.
Prvi kilovati iz Čatića potekli su 1. jula 1956. godine.
Godine 1987. izgrađen je i dimnjak visine 300 metara. U osnovi dimnjak je širok 25 metara, a na vrhu 12, 5 metara. U njega je ugrađeno 10.000 kubika cementa i 3.000 tona željeza. Unutar ovog dimnjaka izgrađen je još jedan dimnjak do 135 metara visine, a služi kao ojačanje. Duž cijelog dimnog kanala od nule do kote 300 postavljena je obloga od vatrostalne i kisele opeke. Dimnjak je gradila firma „Vatrostalna“. Ova firma slične dimnjake je gradila i u Bukinju, Obrenovcu, Trbovlju i Kuvajtu.