Nikako se ne bih odlučio pisati o čovjeku iz Visokog koji je ranije branio Bosnu i Hercegovinu nego ja, bio mi je amidža, iako sam rođen 5 godina poslije njegove smrti odanog i veoma hrabrog borca, volio sam ga, a da ga nisam ni upoznao, nego ja za kog nije saznao da sam se rodio. On je otišao u rat interesu spašavanja naroda, a ne iz razloga koji se danas sudaraju sa religijom, uživajući u „fildžanu“ a ne prema onima koji to zaslužuju , onda i sada. Dajući svoje mlade živote u ratnim prilikama onoga rata dajući ljubav prema mejniku, a ne interesu za onim što nikad nisu imali pošteno zarađeno. Danas nije po kontu i privatnim pobudama kojekakvim predstavnicima današnjih građana ove čaršije koji i dalje žive od prilika što su im osigurali drugi.
Visoko juni 1941.g. Šukrija Čakić
Jadno što moram reći, ljubav i tuga, jer prije svog odlaska u borbu morade prvo otpratiti svoja dva brata u Norvešku, a onda poslije njihovog odlaska 1942.g. Ode tamo, tamo gdje se stvarala nova Bosna i Hercegovina, zemlja njenih naroda bez ličnog osjećaja svojine.
Hvala mu, govorilo se od 1945 pa sve do 1996.godine zavlada iz poštene duše ljubitelja i branilaca slobode našeg grada, a onda dođe vrijeme čudnih ljudi koji najednom zaboraviše da im niko nije branio, nego naprotiv, grad i državu ni u onom ni u našem ratu pa pobrisaše imena ulica onim ljudima koji su prije ovih sadašnjih stvarali cjelovitu, a ne krnjavu Bosnu i Hercegovinu.
Ja kažem da je žalosno sve što se desilo i dešava u Visokom čime dokazujem da vrijednost i moral sredine ne zaslužuje svako ko živi u toj sredini. Za sve postoje papiri, a čaršija nevjerovatno pamti. Možda će neko jednom zamoliti čaršiju da ispriča svoju priču.
Ulica Šukrije Čakića, bila a onda pobrisana da ne smeta jadu proteklog vremena
A danas neko postavi zelene table ulica bez ikakvog smisla pa i tamo gdje ni jedan stanovnik , učesnik ovog našeg rata. Ko li griješi, šta čitaoci misle.