Oni koji su ubijali Bosnu, ako su i rođeni u Bosni, bili su neki drugi, nečiji drugi. Uvijek drugi, sa drugima, radi drugih, za druge. Nisu htjeli biti prvi, svoji među svojima, svoji pod kruškama, hrastovima, bukvama, jelama i kestenovima koje im pradjedovi posadiše za spomen. Stećci njima ne znače ništa. Negatori i rušitelji otadžbine su samo slučajno rođeni na busenu bosanskom.
Ako su ga već izdali, samo su slučajnici-otimači za druge. Nisu oni bili, niti su mogli biti praunuci Bošnjana Dobrijeh, Najboljih.
Oni koji Dobrotu Dobrih izdadoše, ne samo da su slučajno rođeni, karmičkim usudom bačeni pod Radušu, Velež, Maglić, Majevicu, Grmeč, Zvijezdu, Vranicu, Prenj, Kozaru, Leotar, Igman, oni nikada nisu ni bili predodređeni zvati se ljudi. Jer, kako bi, da su ljudi, mogli čak i kamen baciti na Bosnu? A oni, rafalima su kosili i tek propupale margarete, one koje je Sarajlija Sajo Sarajlić Dobri-Najbolji sa svojom ljubljenom brao za sve male Bosanke i Bosance.
Najveći bol, nema većeg, zove se izdaja. Nema većeg neprijatelja od onog koji se probudi u zovu drugih i pada u službu njima protiv svojih, i, u krajnjoj liniji, i protiv sebe. Ti drugi bi htjeli da je Ali-paša Rizvanović bio Bosanac, a nije bio. Htjeli bi da je Princip bio neki heroj koji ubi trudnu prijestolonasljednicu, a nije bio. Izdajnici Bosne ne mogu biti Bosanci, oni su već pod zvijezdom prorečeni kao otpad.
Husein Kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne, rođen u Gradačcu 1802. godine, znao bi reći:
“Boga se bojim malo, sultana nimalo, a vezira k'o dorata svoga”.
Poznato je koliko su svi osvajači i njihovi poltroni sujetni i nije teško zamisliti kakva je jarost morala spopasti sultana i njegove vezire do čijih su ušiju doprle takve riječi. A i da ih nisu čuli, imali su svoj razlog da Bosne nema. Kakav je to Zmaj koji se sultana ne boji nimalo, a vezira k'o dorata svoga?
Eh, koji li su glupaci oni koji izdadoše naredbe da se protiv „Turaka“ okrenu topovske i snajperske cijevi! Pa oni, jadni bili u svojoj neljudskosti, nisu bili ni svjesni da su „istrebljujući Turke“ dali se u službu sultanu da preko njih obnevidjelih ruše Bosnu. Pa oni koji su to činili bili su ustvari najbolji janjičari, i to potkraj 20. vijeka. Priučeni već kompjuterskoj tehnologiji, vratili se oni drvetu javorovom i gudalu, te tamjanskom blagosiljanju djecoubica. Službujući drugima, protiv čovjeka i čovječnosti. I još bi na kraju da ukinu ime svoga zlodjela, presudu prihvaćenu i potvrđenu u Međunarodnom sudu pravde – genocid.
Pa, genocidna je bila kompletna krstaško-sultanska veleizdaja. Ko god da je, i za bilo čiji račun, da je bacio i kamen na Bosnu, veleizdajnik je! A na Bosnu se ni kamen nije smjelo baciti, nakon svih ranijih invazija, pogroma, ofanziva.
Titove riječi „Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“ nigdje kao u Bosni nisu imale takvu simboliku, značaj i težinu. Znao je taj plavooki metalac-gospodin-vojskovođa i trostruki heroj, koji je porazio monstrumske horde najvećih genocidnih manijaka, Hitlera, Staljina, Musolinija, Pavelića, Mihailovića, znao je on odlično zašto je te riječi kao mantru stalno ponavljao i znao je posebno kome ih poručuje. Nikome u bivšoj Jugoslaviji one nisu bile adresirane toliko puta kao Bosancima. Bio je to apel i vapaj čovjeka koji je vidio pustoš, garež, agoniju ranjenika, do čijeg je uma dopro plač i one neviđene bosanske djece na izdisaju pod zlikovačkim kamama izroda i otpada od ljudskog roda. Znao je gospodin Broz koliko je kleronacizam opak i opasan na prostorima kojima su vazda harale tuđe vojske i svaki put otkidale od Bosne grumen po grumen. Znao je da je Bosna srce i duša zemlje koju je teškom mukom i nakon milionskih žrtava ujedinio i vodio do svjetskog ugleda. Čekala je bagra podanika svih bjelosvjetskih zlikovaca da Tile sklopi oči da bi njemu u njegovom gnijezdu podmetnuli istrebljivače njegovog naroda kojeg je volio više od sebe samoga. Digli se sa svih strana na Bosnu Ali-pašini janjičari, sistematskom klero-indoktrinacijom fašizirani da obnovljenim fašizmom unište sve Najbolje Zmajeve.
Završnica pomno isplaniranog genocida je bila u Srebrenici.
Maloumni “đeneral” reče: „Eto, osvetili smo se!“
Janjičarsko-krstaški sadistički maloumnik!
Kome su se osvetili? Pa, jasno: Gradaščeviću!
I Brozu, koji im je hleb dao, koji ih je iz njihovih zabiti i primitivizma izvukao i školovao ih, da hodaju s kravatom i bijelim rukavicama, da budu ponos slobodarske antifašističke armije svjetskog ugleda. A oni, ostrvljeni, na nejač se bacili kao lude krvoločne bijesne hijene!
Zato, bar 11. jula, da ne bi Bosanci ličili na njih, neka se bar taj dan, i da to postane tradicija, odreknu mesa i krvi. A najbolje bi bilo, u principu, zauvijek. Najbolji Dobri su bili strogi vegetarijanci. Znali su oni jako dobro šta se sve podmeće pod naziv „Bosanski lonac“. Oni, Najbolji znali su spraviti ukusna jela bez okusa krvi, bez bola i suza nečije djece. Pa i autor ovog sitnog pisma prelomio je nametnutu mu naviku mesojedstva, nekog ratnog dana kad je vidio sliku preklanog dvogodišnjeg dječaka. Bio je to samo autentični video-snimak. Kakva li je tek grozota bila za ljekara-forenzičara u čijim je rukama bilo to malo tijelo golog dječačića…?
Samo ustrajnim samovaspitavanjem i svjesnim razlikovanjem od zlikovaca može se dospjeti s onu stranu zla, a zlo je dijalektički povezano sa svim svojim formama i podformama. Bosanci, sigurno možete i bez mesa spraviti vrlo ukusno i zdravo jelo u svojim bosanskim loncima, zapravo, u svojim dušama odgojiti misao o humanosti. Trebate tu misao samo oslušnuti u svojim genima, ako želite vjerovati da su baš ti geni oni dominantni, bosanski, a ne oni njihovi. One druge, vidjeli smo na djelu, a kažu, kakav si na jelu takav si i na djelu. Ništa je za njih zaklati i pojesti bebu. I još se time hvale, čak ponosno na “fejsu” svima serviraju sličice svojih kulinarskih „podviga“.
A Hristjani Dobri, oni najbolji, nemrsni, nisu jeli nikakva mesa. No, naučiše ih, ali i prisiliše, da se odreknu tradicije, da se prilagode, “asimiliraju”. I tako, krv porodi krv. To je jedini i najsigurniji odgovor na pitanje „Zašto?“
Šta mislimo, da 11. jula mogu ustati svi pobijeni Srebreničani, šta bi jeli taj dan? Da li bi uopće pomislili na krv, bol i smrt nedužne žrtve?
Nije li grozomorna manipulacija smrću svih pomorenih finale tog dana u svim krčmama i čevabdžinicama-koljačnicama, pri gozbama kojima će se bez razlike u obrednom edipovsko-sljepačkom ritualu tokom žderancije predati i krvnici pozvani na „mesto zločina“?
Koliko dugo traje Dan sjećanja na genocid?
Koliko traje sjećanje na Bosnu i Bosanstvo?
Na ljiljane?
Na Zmaja?
Na smisao najpaklenijeg zla – izdaju?
Nemojte se, bar vi, Bosanci, zavaravati!
Ili ste Dobri, ili ste oni!
Marjan Hajnal/Visoko.co.ba