Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
– “Tata, smijem li te nešto pitati?” – reče sin.
– “Da, naravno, reci, što je?” – odgovori tata.
– “Tata, koliko zarađuješ na sat?”
– “To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?” – kaže otac gnjevno.
– “Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?”
– “Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.”
– “Oh,” – reče dječak zamišljeno i nastavi:
– “Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?”
Otac je bio bijesan: “Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!”
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja. “Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?” – mislio je otac. Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: “Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara… Stvarno ne pita često novac…” Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
– “Jesi zaspao, sine?” – upitao je.
– “Ne, tata, budan sam” – odgovori dječak.
– “Razmišljao sam… Možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.”
Dječak se uspravio, smiješeći se. “Oh, hvala ti, tata!” – poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
– “Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?” – planu otac.
– “Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.” – odgovori dječak. “Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom.”
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.