Koračajući ispod usnulih cvjetnih krošanja, u noćnom zagrljaju neba i zemlje, učini mi se kako je rijeka vremena stala.
Tada spazih sjenu koja je koračala pokraj mene.
– “Tko si, zašto me pratiš?” – upitah
– “Vrijeme sam i već dugo pratim tvoje tragove utisnute u trajanje.
Od tvog dolaska na zemlju, ovdje sam kraj tebe i mjerim tvoj boravak među smrtnicima. Ne zaboravi na pješčani sat svog života koji se lagano prazni. Sjeti se kako je tvoje trajanje u vremenu, u meni, ograđeno rođenjem i smrću tvoga tijela. Vrijeme sam i ne možeš me zaustaviti sve dok se tvoja duša ne izbavi vremenitog tijela.
Ja sam vrijeme” – reče to i stopi se s mojom sjenom, krijući se u prividu bezvremenog.